Putopis po Hrvatskoj
Proteklih mjesec dana sam tri puta putovao izvan velikih gradskih središta i u današnjem tekstu navodim kulturološki dojam tih putovanja. Time želim reći da je današnji tekst autobiografski esej.
Prvo putovanje je bilo prije približno mjesec dana na internacionalnu feštu jedne malene općine. Navodim internacionalnu pošto je riječ bila o natjecanju u proizvodnji kolača na kojemu su nastupili i predstavnici susjednih država.
Najzanimljivi dojam ovog malenog mjesta mi je ostavila tamošnja crkva ili preciznije tamošnja zatvorena crkva. Kao što pretpostavljam da svi znate oko 95% crkvi u Hrvatskoj je zatvoreno, zaključano. One se otvaraju samo u doba mise ili sprovoda.
Hodajući s obitelji po centru mjesta sam reda radi provjerio da li se u crkvu može ući, stavio ruku na kvaku i vrata su se otvorila. Sam sam time bio iznenađen,a moja žena praktički šokirana. Ulazeći u crkvu sam namjerno ostavio širom otvorena vrata kako bi i drugim vjernicima pokazao da je otvorena. Dvadesetak minuta kasnije u crkvi je sjedilo deset ljudi i molilo se.
Osim njih tu se nalazila i časna sestra iz bliskog samostana koju sam upitao da li je ova crkva uvijek otvorena ? Odgovor je bio ne i crkva je sada otključana jer sam ju došla očistiti. Poanta ovog putovanja mi je bila da Hrvatska ima dosta vjernika, ali s zatvorenim crkvama…
Nakon ovog putovanja sam nazvao jednog svećenika i pitao ga da li postoji crkva koja je stalno otvorena na njegovom području ? U odgovoru sam dobio popis kada su mise i komentar da se crkva može otvoriti ako se nazove odgovornu osobu. Na moj završni komentar znači crkve su zatvorene svećenik nije baš najljepše reagirao.
U ovom tjednu kada obilježavamo Dan državnosti sam proputovao po nekadašnjoj liniji fronte u Sisačko-Moslavačkoj županiji, a potom u Lipik i Pakrac. Strogo pojednostavljeno govoreći Moslavina izgleda iznimno depresivno i tu je najbolje stati. Jedno je čitati statistiku da je na primjer općina Dvor u posljednjih deset godina izgubila gotovo 50% stanovnika, a drugo je to vidjeti svojim očima.
Slično je depresivna i Hrvatska Kostajnica dok su Lipik i Pakrac praktički normalna mjesta. Kada govorim normalna ciljam na kuće, živost i slično. Oni ispadnu u nekakvoj domaćoj normali.
Vremenski posljednje putovanje na kojemu sam bio je bilo ono na Dan državnosti. Riječ je bila o proputovanju kroz područje 4 općine i u jednog grada. Sjećate se kako su ne tako davno na kućama visile hrvatske zastave na najvažnije državne praznike ?
Riječ je o prošlom svršenom vremenu pošto toga više praktički nema. Prolazeći kroz 4 općine sam imao priliku vidjeti samo jednu našu zastavu koja se ponosno vijori na privatnoj kući. Realno govoreći to me samo malo iznenadilo, ali ulazeći u grad sam doživio potpuno iznenađenje.
To iznenađenje je predstavlja ulica zastava. U samo 100 – 200 metara jedne gradske ulice sam vidio 5-6 kuća na kojima se vijori zastava. To je inače ulica u predgrađu dok se u centru grada nije vijorila niti jedna zastava.
Ukratko Hrvatska se tijekom 21 stoljeća iznimno promjenila,a da li smatrate da su to promjene na bolje ili gore sami zaključite.