Pierre Teilhard de Chardin
Tijekom 2 tisuće godina postojanja Kršćanstva manji broj iznimno uspješnih teologa je ostavio svoj trag razmišljanjima o vjeri. Vremenski posljednji od njih postaje Pierre Teilhard de Chardin (1881-1955).
Prva stoljeća Crkve obilježava veći broj teologa koji nude svoje interpretacije riječi Isusa kao i onih njegovih apostola. Najuspješniji prvi crkveni mislioci od kojih ćemo samo spomenuti papu Klementa I. (umro 100.), i Origena (185.-254.) potom od crkve dobivaju titulu Očeva Kršćanstva.
Nakon što u četvrtom stoljeću Kršćanstvo postaje službena vjera Rimskog carstva dolazi do pokušaja ujedinjenja različitih regionalnih interpretacija vjere u njen jedinstveni oblik. Ta u određenom smislu demokratska atmosfera dovodi do pojave velikog broj crkvenih mislioca. Mi ćemo ovdje samo navesti Svetog Ambrozija iz Italije (339.-397.), Svetog Augustina iz Sjeverne Afrike (354.-430.), Atanazija protiv svijeta iz Egipta (297.-373.) i Ivana zlatoustog iz Carigrada (347.-407.).
Polovica V stoljeća dovodi do prvog crkvenog raskola, nakon čega započinju sve jače teološke svađe između onoga što će postati Katolička i Pravoslavna crkva. To ujedno označava da se crkve odvajaju po pitanju svojih učenja i crkvenih učitelja koji prestaju biti jedinstveni za svo Kršćanstvo.
U određenom smislu posljednji stvarno utjecajni mislilac Katoličke crkve je Franjo Asiški (1181.-1226.) koji osniva Franjevce i zagovora siromaštva. Niti nefleksibilnost crkve, niti sekularizacija počevši od Francuske revolucije nisu zaustavili pojavu kršćanskih mislioca nego samo zaustavljaju promoviranje njihovih ideja. To je ujedno priča Pierre Teilhard de Chardina u kojoj sudjeluje i jedan Hrvat.
Za Isusovca Pierre Teilhard de Chardin je imao neobičnu karijeru pošto on svoju prvobitnu slavu stječe kao paleontolog. On je bio član skupine paleontologa koji u Kini otkrivaju pekinškog čovjeka (pračovjeka), a nekoliko godina i šef ekspedicije. Sve u svemu tijekom prve polovice XX stoljeća de Chardin je bio jedan od najvažnijih svjetskih paleontologa.
Tijekom tih svojih znanstvenih istraživanja po starom svijetu on je živio u pustinji, upoznao Istočne crkve, Pravoslavlje i Islam što sve zajedno ostavlja trag na njegovom teološkom razmišljanju.
Svoj prvi susret s inkvizicijom ili kako se sada zove Dikasterijem za nauk vjere Pierre Teilhard de Chardin ima već 1924. Tadašnji šef inkvizicije Wlodimir Ledochowski mu preti ekskomunikacijom i otkazom s profesorske pozicije ako ne povuče neka svoja razmišljanja. Najvažnije od tih razmišljanja je bio njegov pokušaj povezivanja evolucije i Biblije pošto de Chardin zastupa poziciju kako nije moguće da svi potičemo od Adama.
Kao kompromisno rješenje je dogovoreno da će Pierre Teilhard de Chardin biti protjeran u Kinu gdje nastavlja znanstvena istraživanja. Od tada na dalje on ima manje sukobe s inkvizijom, ali ostaje član Katoličke crkve i Isusovac.
Držeći se primjera europskih znanstvenika iz XIV; XV i XVI stoljeća kao na primjer Kopernika on sljedećih desetljeća radi na svojim knjigama koje će biti posthumno objavljene. Prva i najvažnija od njih postaje Fenomen Čovjeka koja je napisana 1938., ali objavljena tek nakon njegove smrti 1955..
U toj svojoj najvažnijoj knjizi on pokušava pomiriti znanost i vjeru pa zastupa gledište da evolucija vodi do sve veće kompleksnosti koja će na kraju u Omega točki rezultirati zajedničkom sviješću. To po njegovom razmišljanju rezultira time da sva bića svemira postoje zajedno s Isusom Kristom.
Mi ćemo po njemu doći do te završne Omega točke iz današnjeg svemira kojeg čine materija i ljubav. Pomoć u toj evoluciji do kolektivne svijesti će nam biti kompjuteri s kojima ćemo se spojiti nakon čega dolazi do daljnjeg stepena evolucije.
Povodom tog i drugih „zanimljivih učenja” Pierre Teilhard de Chardina Inkvizicija je još 30.06.1962. izdala upozorenje. Riječ je o upozorenju koje Inkvizicija pod rukovodstvom Franje Šepera ponovno potvrđuje 11.07.1981.
Dok je tako Katolička crkve 20 stoljeća osudila ovog znanstvenika i teologa ona 21 stoljeća ga prihvaća, slavi. Prvo ga je prihvatio papa Benedikt XIV, a potom i papa Franjo kojemu je on inspiracija.
Ukratko 70 godina nakon smrti od crkve ranije osuđivani Pierre Teilhard de Chardin je postao njena inspiracija. Da li je to dobro ili ne prepuštamo Vama za ocjeniti.