Konzervativni izbori

  Nakon najvećeg izbornog poraza u povijesti britanska Konzervativna stranka počinje birati svog novog predsjednika. Ti konzervativni izbori nam ukazuju da tamošnja vladajuća stranačka kasta baš ništa ne razumije.

  Prije nego što počnemo predstavljati same kandidate red je govoriti o tome koga podržavaju birači. Kako još nisu izašli službeni podaci ovogodišnjih izbora po demografskim skupinama koristiti ćemo podatke Britanskog parlamenta o prošlima. Ti podaci nam govore da je 2019. poražena Laburistička stranka osvojila 64% manjinskih glasova,a pobjednička Konzervativna 20%. Time želimo konstatirati da za Konzervativnu stranku prije svega glasuju autohtoni Britanci.

  Tako glasuju oni koji podržavaju Konzervativce na čijem je čelu na ovogodišnjim izborima sjedio Hindus. U određenom smislu u glavama šefova stranke izborni poraz nije ništa promjenio pa stoga autohtoni Britanac ne može biti njen predsjednik.

  Kladioničari očekuju da će novi predsjednik, nova predsjednica Konzervativne stranke biti Kemi Badenoch. Riječ je o političarki porjeklom iz Nigerije koja se rodila u Londonu 1980., ali koja potom nije živjela u Velikoj Britaniji do 1996. Praktički odmah po ulasku u Konzervativnu stranku ona postaje omiljeni političarka njenog stranačkog vrha.

  Time želimo reći da ju je stranka neuspješno kandidirala u parlament 2010. i potom s istim rezultatom za grad London. Priča se ponovila i 2017., ali je potom u svom trećem parlamentarnom pokušaju izabrana na biračkom mjestu gdje bi i Konzervativni konj pobjedio. Ukratko stranački vrh prosto obožava Olukemi Olufunto Badenoch zvanu Kemi (slika).

„Kemi” svojim glavnim protukandidatom smatra Suellu Braverman o kojoj smo ranije govorili. Braverman porjeklom iz Indije je omiljena kod članova i simpatizera Konzervativaca koji zagovaraju zatvorene granice.

  U određenom smislu ona je najavila svoju kandidaturu za predsjednicu medijskim napadom na stranački vrh. Tamo ona govori da je Konzervativna stranka zabilježila najgori rezultat u povijesti zbog idiota koji njome upravljaju. Ona nije koristila riječ idioti nego: „U 14 godina vladavine niste smanjili migraciju ili poreze, provodili ste woke politike i zelenu transformaciju. Ako je naša najbolja obrana da je ljevica preuzela institucije onda se trebate upitati tko ih je prepustio ljevici kada smo mi vladali… Naši lideri su doveli stranački autobus na rub provalije i onda počeli vikati na one koji su ih na to upozoravali.”

  Sljedeći kandidat kojeg navodimo je autohtoni britanac Tom Tugendhat iz vojnoobavještajne službe. U Iraku se bavio izvlačenjem informacija (mučenjem), a u parlament je izabran 2015. Od njega se očekuje da nastavi provoditi dosadašnje stranačke politike pa bi on bio dar s neba Laburističkoj stranci.

  Posljednji kandidat kojeg navodimo je bivši profesionalni vojnik James Cleverly koji nikada nije izgubio izbore. Riječ je o popularnom mulatu koji službeno odbija biti kandidat za predsjednika stranke. Na pitanje da li želiš biti kandidat za predsjednik stranke on nikada nije odgovarao niti NE niti DA, nego u stilu da ne treba sanjati poziticiju šefa oporbe.

  U stvarnosti Cleverly se pokušava pozicionirati kao kandidat stranačkog jedinstva. On je osudio medijsku borbu za šefa Konzervativne stranke navodeći da su Laburisti politički neprijatelj. To mu je sigurno dignulo stranački rejting kao i navodno protivljenje vlastitom izboru za šefa stranke.

  Ukratko to ovo je najkraći popis kandidata za predsjednika Konzervativne stranke. Rasu i porjeklo kandidati smo navodilo samo u cilju dokazivanja kako je stranački vrh politički udaljen od svojih pretežno bijelih birača.

   Preciznije bi bilo da je politički vrh Konzervativaca autistično nastrojen. Prije samo par mjeseci premijer Škotske je bio Pakistanac, Walesa crnac, a Velike Britanije Indijac. Danas više niti jedan od njih nije na vlasti pa forsirati crnkinju na čelu stranke predstavlja najgori oblik političkog autizma.