Predsjednik Europske komisije

  Danas bi Europski parlament trebao izabrati Ursulu von der Leyen na drugi i ujedno posljednji mandat predsjednice. Iz tog razloga je ovo pravo vrijeme za vidjeti kakav tip osoba postaje predsjednik Europske komisije.

  Od početka 21 stoljeća predsjednika Europske komisije izabire Europski parlament. On ujedno provjerava kvalitetu kandidata za ministarska/komesarska/povjerenička mjesta. To smo uzeli kao granicu zbog koruptivnog pada Sanderove komisije 1999. i nastanka eura 2002.

   U skladu s tim parametrima prvi predsjednik Europske komisije kojeg navodimo je Jose Manuel Barroso koji 2004., biva izabran/instaliran. Prije stupanja na europsku dužnost on dvije godine vrši dužnost premijer Portugala. Tijekom svog premijerskog mandata na čelu stranke desnog centra on u skladu s europskim pravilima provodi radikalne mjere štednje.

  Tim svojim mjerama samo dodatno pogoršava financijsko i gospodarsko stanje Portugala. Ukratko portugalska ekonomija stagnira, a njen premijer za to biva nagrađen položajem predsjednika Europske komisije. Najpoznatije riječi predsjednika Europske komisije Jose Manuel Barrosa koje ostaju zauvijek upisane glase: „Odluke donesene od najdemokratskih institucija na svijetu su vrlo često pogrešne”. Tim riječima osude demokracije on ujedno ukazuje na diktaturu Europske komisije, pošto ignorira da narod ima pravo čak i pogrešno birati. Nakon napuštanja položaja predsjednik Barroso je išao raditi u Goldman Sach kojemu je ranije pomagao.

  Barrosa na položaju predsjednika Komisije 2014. nasljeđuje Jean Claude Juncker koji je u javnosti već iskompromitiran. Na položaju premijera Luksemburga (1995.-2013.) Juncker pretvara ovu malenu državicu u europski centar izbjegavanja plaćanja poreza.

  To se znalo u doba njegovog izbora za predsjednika Komisije pošto su istraživački novinari tražili dokaze nedjela. Eurokrati su odlučili ili ignorirati ove optužbe ili su mislili da to samo predstavlja dokaz da je Juncker njihov čovjek. To da je on njihov čovjek dodatno ukazuje i činjenica da je Luksemburžane učinio manjinom u Luksemburgu.  

  Jean Claude Juncker je instaliran 01.11.2014. za predsjednika Europske komisije,a 4 dana kasnije novinara izlaze s pričom o poreznim prevarama Junckerove vlade u Luksemburgu. Govorimo o aferi Luxleaks koja nanosi PR štetu Junckeru i time priča završava.

  Jedini rezultat ove afere postaje donošenje europskog zakona da građani imaju pravo znati tko je vlasnik koje tvrtke. Riječ je o zakonu koji ostaje na snazi „čak” 3 godine nakon čega ga ukida Europski sud. Razlog za ukidanje zakona je bilo narušavanje ljudskog prava na privatnost vlasnika bankovnih računa i korporativnih udjela.

  Zbog svega navedenog Juncker je najvjerojatnije odustao od drugog mandata na čelu Europske komisije. Na njegovo mjesto stoga ulazi Ursula von der Leyen koja se dokazala kao ministrica u Njemačkoj.

  Prvi dokaz njene sposobnosti koji izlazi u javnost postaje 2015. plagijarizirana doktorska dizertacija. Službena odluka povodom ovog slučaja glasi: von der Leyen je napisala nenamjerni plagijat pa stoga nije kriva. Potom se u doba njenog izbora za predsjednicu Europske komisije 2019. puno govorila o protupravnom zapošljavanju konzultanata kada je bila ministrica obrane. Tu protupravnu radnju ona sređuje uništavanjem dokaza, uništavanjem svih podataka s mobitela kojim je sklapala poslove.

  Potom kao predsjednica Europske komisije ona mobitelom sklapa poslove s Pfizerom o nabavljanju korona cjepiva. Isto kao i ranije kada je bila ministrica obrane Njemačke von der Leyen odbija dati uvid u poruke.

  Pretpostavljamo da to njeno protivljenje transparentnosti predstavlja dodatni razlog za njen današnji reizbor. Ona time svima još jednom dokazuje da je „prava osoba na pravom mjestu”.