Kirchner
Povodom atentata na Cristinu Kirchner koji je ona čudesno preživjela ponavljamo tekst o dinastiji Kirchner.
. Dinastija Kirchner vlada Argentinom s kratkim prekidom već praktički 20 godina. Taj kratki prekid je predstavljala vladavina predsjednika Macrija između 2015 i 2019 godine.
Kirchner obitelj je zavladala Argentinom nakon njenog bankrota na prijelazu iz 20 i 21 stoljeće. Prvo je na vlast 2003 godine izabran Nestor Kirchner, potom njegova žena Kristina (2007-2015),a sada bivši predsjednik ured Kirchnera Fernandez. Tome može dodati da je zamjenica predsjednika ranije navedena Kristina Kirchner.
Politički gledajući članovi dinastije Kirchner su Peronisti pa je njihova ekonomska politika prije svega protecionistička. To znači da su vodili i vode politiku ograničenja slobode kretanja kapitala, povećanje izvoznih carina na poljoprivredne proizvode i porez na kupovinu preko interneta.
Predsjednik Macri je 2017 godine nakratko presjekao vladavinu dinastije Kirchner i sve okrenuo u suprotnom smjeru. Smanjio je ili ukinuo izvozne carine i poreze, dopustio slobodu kapitala… Ta njegova politika je praktički dovela do bankrota Argentine koja se morala zadužiti kod MMF-a što će rezultirati katastrofom. Macri će na kraju vratiti kontrole kapitala, ali to ga neće spasiti od izbornog poraza.
Ukratko Fernandez je preuzeo vlast praktički nakon državnog bankrota i vratio gospodarske smjernice na peronističke pozicije. Znači vratio je izvozne carine na poljoprivredne proizvode, zadržao kontrolu kapitala i općenito dignuo poreze. To dizanje poreza se prvo dogodilo 2019 godine i potom ponovno 2021.
Tako dobiven novac vlada predsjednika Fernandeza koristi za različite subvencije i slično kojima je cilj smanjivanje nejednakosti u državi. Te sve mjere zajedno su dovele do povećanje gospodarskog rasta Argentine nakon prvo Macrijeve,a potom prvog udara korona depresije. Zbog toga je Stiglitz u svom tekstu iznimno pohvalio sadašnju vladu Argentine.
Ta pohvala je taknula u živac zagovornike slobode kapitala, globalizacije kao i pripadnike argentinske elite. Oni su na te pohvale odgovorili svojom kritikom i Stiglitza i predsjednika Fernandeza.
Većina kritika inače ne drže vodu iako jedna pogađa u sam centar. Ta koja pogađa u sam centar je ona koja kritizira Stiglitza da se igrao s statističkim podacima. Stiglitz je u svojoj pohvali gospodarskog rasta jako pazio s kojeg mjeseca započinje s ovim podacima. Argentina je bila jedna od država s najvećim gospodarskim padom na području Latinske amerike u 2020 pa je za očekivati da potom ima najveći rast.
Ostale kritike gospodarski gledano ne drže vodu. Te kritike nam govore da trenutačni gospodarski rast Argentine nije održiv. On po kritičarima nije održiv jer je tamošnja industrija zaštićena od konkurencije uvoznim carinama i zbog praktički nepostojećih deviznih rezervi.
Potom kritika navodi da Argentina nije postigla niti svoje socijalne ciljeve zbog inflacije koja je po njima dovela do porasta siromaštva. Glavna stvar u ovoj kritici je da ona isto tako manipulira statistikom kao i Stiglitz. Ponekad se poziva na podatke iz 2018, ponekad iz 2019, a koji put i na one iz 2020 kako joj je potrebno za negativno prikazat Argentinu dinastije Kirschner.
Kako god da gledamo na novi Argentinski eksperiment moramo se složiti da on predstavlja korak napred. Riječ je o koraku naprijed u odnosu na razdoblje predsjednika Macrija, ali pitanje ostaje da li je to dovoljno.