Borba za Europu
Oni koji dobro vide signale znaju da se ispod površine se vodi borba za Europu. Riječ je vjerojatno o završnoj borbi koja se vodi za upravljenje Europskom unijom između Njemačke na jednoj, a Francuske i Italije na drugoj strani.
U vrijeme formiranja Europske zajednice za čelik i ugljen iz koje potom nastaje Europska unija Zapadna Njemačka se još nalazila pod okupacijom. Zbog toga ona prihvaća njeno formiranje 1951. u zamjenu za prestanak francuske okupacije Saarlanda. Potom kako bi se internacionalno potpuno rehabilitirala Njemačka prvi predsjednik Europske komisije 1958. postaje državljanin Njemačke.
Nakon toga je stvoreno nepisano pravilo da zbog političke i ekonomske snage Njemačke njen državljanin ne može biti predsjednik Europske komisije. Zbog tog pravila između 1967. i 2018. Luksemburg dava 3 predsjednik Europske komisije, Francuska i Italija 2, a Njemačke niti jednog.
Do promjene dolazi 2019. kada nakon posljedica financijske krize samouvjerena Njemačka instalira Ursulu von der Leyen za predsjednicu. Tu Njemačku kontrolu komisije samo dodatno pojačavaju europski parlamentarni izbori 2024. Na tim izborima 5 europskih političkih grupacija reklamira kandidate za predsjednika Komisije.
Kandidati za predsjednika su 2024. u 3 slučaja bili državljani Njemačke,a u dodatna dva s njemačkog područja. Time želimo reći da je kandidat EPP-a (HDZ član) bila Ursula von der Leyen, kandidat Renewa Marie Agnes Zimmerman (Njemačka),a Zelenih (Možemo član) Terry Reintke (Njemačka). Još je red spomenuti S&D (SDP član) čiji kandidat je bio Nicholas Schmitt iz Luksemburga i Ljevicu koja je kandidirala austrijanca Waltera Baiera.
Složite ćete se da je riječ o Njemačkoj dominaciji koja sada u prosincu 2025. zbog velikih svađa oko Ukrajine i Mercusora svima postaje puno jasnija. Prvo ćemo sada spomenuti europsku svađu oko Mercusora.
Prije par godina Europska unija je donijela zakon po kojem članice nemaju pravo veta na trgovinske sporazume. To znači da se oni donose nadglasavanjem u Vijeću/predsjedništvu Europske unije. Tom zakonskom promjenom se očekivali da će Europskoj komisiji biti omogućeno sklapanje sporazuma o „slobodnoj” trgovini koji će lako biti potvrđeni.
Riječ je o očekivanjima koja nisu potvrđena po pitanju sporazuma s Mercusorom sklopljenim prije 3 i pol mjeseca. Riječ je o sporazumu koji treba oštetiti europske poljoprivrednike kako bi Njemačka industrija povećala izvoz u Južnu Ameriku. Sporazumu se otvoreno protive Francuska i Italija pa njemački kancelar Merz divlja o nužnosti njegovog potvrđivanja.
U Bundestagu on viče da Europska unija mora potvrditi sporazum kako bi dokazala sposobnost povlačenja poteza. Još je vikao da oni koji mu se protive ne razumiju prioritete. S druge strane njegovi predstavnici u Europskoj uniji viču/prijete da Njemačka neće moći povećavati uplate u europski proračun bez tog sporazuma. Oni javno govore da svi koji se protive sporazumu žele uništiti njemačku ekonomiju.
Tim riječima Njemačka je osvojila samo podršku Španjolske koja je i tako i tako vezana s svojim bivšim kolonijama. Francuska i Italija se vatreno protive tom Njemačkom nametanju trgovinskog sporazuma.
Identičnu priču imamo kada govorimo o zamrznutoj imovini Ruske središnje banke u Europskoj uniji. Kancelar Merz po ovom pitanju viče mi moramo nacionalizirati rusku imovinu u Europskoj uniji: „Nije dovoljno za Europu da kao do sada nastavi financijsku podršku Ukrajini. Isto tako nije dovoljno staviti europsku političku težinu iza mirovnih pregovora.” Mi to sve trebamo raditi i nacionalizirati rusku imovinu u cilju financiranja Ukrajine kako bi Putinu dokazali da smo ozbiljni.
Taj Njemački prijedlog ponovno podržava Njemica na čelu Europske komisije dok mu se ponovno protive Italija, Francuska i francuskinja na čelu Europske središnje banke. U općoj svađi po ovomu pitanju nalazimo još istočnu i sjevernu Europu koje podržavaju Njemačku. S druge strane Francusku i Italiju podržavaju Belgija, Španjolska i Portugal.
U doba kada čitate ovaj tekst odluke su po oba pitanja već donesene. One su neupitno važne za rat u Ukrajini i za trgovinu, ali dugoročno za stanje u Europskoj uniji važnija je borba članica.
Dugoročno puno važnija postaje odluka da li će Berlin otvoreno preuzeti baš svu kontrolu u Europskoj uniji.