Ban Jelačić

  Ove godine se obilježavalo 165 godina od smrti Jelačića i 175 godina od njegove posljednje bitke. To je bila Bitka kod Malog Iđoša vođena 14.07.1849. u kojoj ban Jelačić nije ostvario pobjedu.

  Josip Jelačić je u Hrvatskoj gotovo mitska ličnost pa je stoga prilično teško naći neutralne izvore o njegovom životu. Zbog njegovih uspjeha i uloge koju je imao u formiranje moderne Hrvatske on je sam po sebi dovoljno velik da ga se ne treba smještati u mitologiju.

  Osnovnu životnu priču bana Jelačića više manje svi znamo. Rodio se 1801. u tadašnjem najistočnijem dijelu Hrvatske, Petrovaradinu. Vojnu akademiju završava 1819. nakon čega počinje njegova vojna karijera. Sljedećih 15 godina on je jedan od bezbroj austrijskih časnika koji se ničem ne ističu, a do promjene dolazi 1835.

  Tada predvodi kaznenu graničnu ekspediciju protiv susjednih područja Turskog carstva. To dovodi 17.10.1835 do „bitke” kod Velike Kladuše kojom je kaznio tamošnje hajduke i slično koji su pljačkali ličko područje. Srbi i Bošnjaci mu još uvijek nisu oprostili drugu sličnu operaciju koju je vodio kod Podvizda 09.07.1845.

  Srbi danas viču da su „Krajišnici” u toj bitci porazili Jelačića, ali to predstavlja neistinu. Riječ je bila o bitki koja je proslavila Jelačića u Beču dok su istovremeno Turci pretili objavom rata ako ga car ne smiri.

  Taj pohod je stvorio Jelačićevu reputaciju ratnika pa početak revolucija u Austrijskom carstvu 1848. postaje signal Beču da ga postavi za bana Hrvatske, zapovjednika vojne Hrvatske (Krajine) i 02.12.1848. guvernera Dalmacije. Do postavljanja Jelačića za bana dolazi 23.03.1848. ili ako želite da to stavimo u širu sliku 10 dana nakon prve revolucije u Beču i 8 dana nakon početka Mađarske revolucije. Carski režim je trebao lojalnog ratnika, a u Jelačiću ga je imao !?

  Manje od mjesec dana nakon postavljanja za bana Jelačića raskida sve odnose s Ugarskom pa je tehnički u stanju pobune protiv nje dok istovremeno priznaje cara. Suvremenici situaciju u ljeto 1848 opisuju riječima kralj Hrvatske je bio u ratu s kraljem Ugarske dok je car Austrije neutralan. Sve tri osobe su inače isti čovjek car i kralj Ferdinand Austrijski koji se treba osjećati šizofreno.

  Do početka ratnih operacija će se ipak trebati čekati 11.09.1848. kada Jelačić prelazi rijeku Dravu. 15 dana kasnije on osvaja Stolni Biograd i time dolazi na samo 60 kilometara od Budimpešte. Ipak to je ujedno bilo doba kada još nitko nije bio spreman na stvarni rat što se najbolje vidi 29.09.1848. tijekom Bitke kod Pakozda. Iako u bitci učestvuje 40-50 tisuća vojnika poginulo ih je stotinjak nakon čega je sklopljeno primirje.

  Nekoliko dana kasnije u Beču izbija nova revolucija koju se danas naziva Bečka pobuna. Jelačić na čelu Hrvatske vojske je bio pozvan da ju zajedno s Austrijskom vojskom uguši što dovodi do kolaps linije fronte u Ugarskoj. Koristeći odsustvo Jelačića i njegove glavnine vojske Mađari povratili sav izgubljeni teritorij i odlučili marširati na Beču.

  To dovodi do najvažnije bitke Jelačića, one kod Schwechata. Riječ je bila o prije svega artiljerijskog bitki vođenoj 30.10.1848. tijekom koje su hrvatsko-austrijski vojnici porazili ugarsku vojsku koja je htjela osvojiti Beč. Ovom pobjedom Jelačić je osigurao gušenje Bečke pobune i ostanak Habsburga na vlasti.

  Točno dva mjeseca nakon ove bitke Jelačić vodi onu kod Mora u kojoj 30.12.1848. ponovno pobjeđuje Ugarsku vojsku. Zahvaljujući toj njegovoj pobjedi Austrijska vojska 05.01.1849. osvaja Budimpeštu pa su svi mislili da će revolucija biti brzo ugušena.

  Istovremeno ban Jelačić iz perspektive nove austrijske vlade (Franjo Josip postaje car 02.12.1848.) gubi na važnosti, popularnosti. Konkretno nakon Bitke kod Išasega 06.04.1849. koju Austrija gubi Jelačić koji je bio pomoćnik zapovjednika austrijskih snaga biva smjenjen s vojnih dužnosti u Ugarskoj. Konkretno njemu je naređeno da reorganizira austrijsko-hrvatsku vojsku u južnoj Ugarskoj i Slavoniji što kod njega izaziva nemoćni bijes.

  Razlog za tu odluku Beča možda postaje i tadašnja medijska slika Hrvatske. Kao ban Hrvatske Jelačić je izražavao nezadovoljstvo medijima, ali ih nije zabranjivao. On ih nije zabranjivao iako su oni kritizirali politike koje vodi austrijska vlada i zagovarali veću autonomiju Slavena u Austriji. To je cara i njegovu vladu neupitno i istovremeno otvaralo pitanje Jelačićeve lojalnosti Beču.

  Razočaran tom u realnosti smjenom Jelačić piše u travnju 1849. protestno pismo caru tražeći proslavenske političke reforme, otvoreno govoreći što misli. Beč to pismo potpuno ignorira uvjeren u gušenje Ugarske revolucije uz pomoć Rusije što će se na kraju i dogoditi.

  Između travnja i srpnja Jelačić s svojom oslabljenom vojskom možemo slobodno reći veže Ugarske resurse. S vrlo ograničenom vojnom opremom on vodi manje bitke oslobađajući Slavoniju od Mađara. „Vrhunac” tih operacija postaje Bitka kod Malog Idoša vođena 14.07.1849. u Bačkoj. Riječ je o bitki koju ban Jelačić gubi, ali se istovremeno organizirano povlači onemogućavajući Mađarima da osvoje cijelu Bačku. Riječ je bila o posljednjoj hrvatskoj bitki mađarske revolucije pošto će mjesec dana kasnije Ugarska pod udarcima Austrije i Rusije kapitulirati.

  Po završetku rata Josip Jelačić postaje doživotni ban Hrvatske, doživotni guverner Dalmacije. S jedne strane on je iznimno učinio za Hrvatsku uvodeći, dopuštajući hrvatski jezik kao službeni u Saboru, vodeći vojsku, provodeći prve izbore i općenito budeći hrvatski nacionalni duh. Istovremeno on umire u vrijeme Bachovog apsolutizma 1859. razočaran u novi ustav Austrijskog carstva, tadašnju germanizaciju i cenzuru. To sve on provodi gubeći na narodnoj popularnosti smatrajući se istovremeno carevim vojnikom i zaštitnikom Hrvatske.

  U osnovi ban Josip Jelačić je umro razočaran ne shvaćajući sve što je učinio za budućnost Hrvatske. Zbog svega toga što je učinio Hrvatska mu je ostala zauvijek zahvalna.