Antifašizam
Nakon održavanja navodnih antifašističkih okupljanja red je upitati se što je antifašizam ? Riječ je o ozbiljnom pitanju po pitanju kojeg postoji više potencijalno ispravnih odgovora.
Tradicionalno gledajući u zapadnoj Europi i SAD antifašizam predstavlja „borbu” protiv fašizma i nacizma. Moderna reintepretacija tog pojma predstavlja borbu za otvorene granice pošto zatvorene granice predstavljaju fašizam. Po tom pitanju su još 2015./2016. u Hrvatskoj održane demonstracije protiv ksenofobije i fašizma, za otvorene granice. To inače progresisti nazivaju granični fašizam.
Prosvjed protiv fašizma održan prekjučer u Zagrebu, Rijeci, Zadru i Puli se u stvarnosti temelji na istim stvarima. Riječ je bila o prosvjedu na kojemu se govorilo ne fašizmu, ne rasizmu protiv migrantskih radnika i izbjeglica. Ujedno je riječ o ne fašizmu jer fašizam normalizira nasilje protiv žena. Normalno na prosvjedu se govorilo i o borbi protiv relativizacije ustaštva i fašizma.
Ukratko u Hrvatskoj je protivljenje primanju migranata i „relativizacija” ustaštva stavljeno u istu fašističku kategoriju. Time smo mi jedinstveni slučaj u bivšoj komunističkoj Europi i to trebamo zahvaliti Titovoj ideologiji. Riječ je o ideologiji koja govori da su partizani samostalno oslobodili Jugoslaviju u Drugom svjetskom ratu. Ta priča nije istinita jer su 1944. Crvena armija i Bugarska vojska oslobodile istočnu Jugoslaviju i dale je Titu.
Nuspojave te ideologije ispadne da su možemo slobodno reći „naši” fašisti bili pravi fašisti. S druge strane one fašiste koji su se borili protiv Crvene armije se ne smatra fašistima nego domoljubima. Zbog te razlike u interpretaciji danas istočnoeuropske države slave svoje fašiste dok Hrvatska to ne smije.
Uzmimo za početak najpoznatiji primjer, onaj ukrajinskog fašiste Stepana Bandere. Njega ukrajinski nacionalisti već odavno slave, a nakon ruske invazije on postaje nacionalni heroj Ukrajine (slika). Procjenjuje se da je Banderina fašistička organizacija ubila možda čak 100 000 Poljaka, a Židove nećemo ni spominjati. Bez obzira na to on je danas heroj, a ne fašist !?
Potom odlazimo u Latviju koja od 16.03.1998. obilježava sjećanje na svoje SS vojnike. Njih 10 godina kasnije veliki broj Latvijaca više ne smatra fašistima, nacistima i ubojicama nego borcima za slobodu. Waffen SS u kojemu su oni služili je osnovan tek 1943. pa oni koji ih smatraju borcima za slobodu govore da nisu odgovorni za zločine. Njihovi protivnici s druge strane tvrde da su budući Waffen SS vojnici 1941. kao „policija” sudjelovali u pokoljima Židovima. Sve u svemu nekadašnji članovi tamošnjeg SS-a više nisu fašisti nego heroji.
Slovački primjer nam prije svega ispadne tamošnji ratni premijer Jozef Tiso. On je bio neka vrsta slovačkog Mačeka, a razliku predstavlja da Tiso prihvaća Hitlerovu ponudu. Zahvaljujući njoj on postaje otac prve Slovačke države koja kao vazal nacističke Njemačke šalje vojsku na SSSR i „pogubljuje” 57 tisuća Židova. Danas ga dio Slovaka slavi dok cijela Slovačka raspravlja da li je bio heroj ili zločinac.
Mogli smo ovdje još navoditi primjer estonskih ili nekih četvrtih fašista, ali to ne bi promjenilo situaciju. Riječ je o situaciji koja u osnovi govori da se pokrete koji su se borili protiv Crvene armije danas dobrim dijelom ne smatra fašističkima.
Njima su se oprostili zločini, za razliku od onih koji su se borili protiv Tita.