Liberalna autokracija
Realno govoreći naš sistem je liberalna autokracija iako formalno govoreći mi živimo u demokraciji. Jedan od najboljih komunističke države koje su se kao na primjer Istočna Njemačka imale formalno ime demokratska republika.
Wolfgang Schauble koji je u doba eurokrize ministar financija Njemačke, a potom predsjednik parlamenta najbolje definira europsku demokraciju riječima “izbori ne mijenjaju ništa“. U određenom smislu s njim se slaže bivši predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker koji nakon Brexita zabranjuje referendume u Europskoj uniji,a daleko nisu niti ostali.
Oni nisu niti približno jedini koji su davali slične izjave pošto imamo sadašnjeg predsjednika Italije koji upozorava pobjednike izbora da ne ugrožavaju članstvo Italije u Europskoj uniji i ured Angele Merkel koji se hvali izvedenim pučevima.
U određenom slučaju osnova tog europske liberalne autokracije se nalazi u Europskom ustavu koji su građani na referendumu 2005 godine odbili. Arogantni Valery Giscard d’Estaing predsjednik Konvencije o budućnosti Europe prije potpisivanja Lisabonskog ugovora 2007 godine izjavio da između njega i ustava koji su građani odbacili nema nikakve razlike čime je sve o demokraciji rečeno.
Službena priča koja nam se nameće putem medija bi glasila da referendumi kao ovaj o europskom ustavu predstavljaju užasnu ideju. Po toj priči kompleksne političke odluke se ne mogu donijeti na referendumu gdje se glasa samo Za ili Protiv i da glasači nemaju znanja za glasovati o takvim pitanjima. Jednostavno po toj verziji samo nedemokratska liberalna elita ima pravo donositi odluke.
Ta službena priča, ta ideologija sveznajuće elite i glupog naroda pada u vodu tokom svog prvog susreta s realnošću. Kada su pitali Francuze zašto su glasovali protiv Europskog ustava njih 52 % je izjavilo zbog pada životnog standarda,a 40 % je izjavilo da je ustav preliberalan. Složiti ćemo se da su razlozi bili više nego razumni, a slično možemo reći i o Brexit referendumu. 49 % građana koji su glasovali za Brexit su to učinili jer žele da se odluke donose u Londonu, a ne u nedemokratskim internacionalnim organizacijama. 33 % onih koji su glasovali za Brexit tvrde da su to učinili kako bi se migracije stavile pod kontrolu dok je njih 13 % to učinilo znajući da će EU u budućnosti jačati svoje moći na uštrb članica čemu se oni protive.
Zbog svih tih događaja Yascha Mounk tvrdi da je politički sustav Europske unije u stvarno nedemokratski liberalizam i u tom on nije niti približno jedini. Po Kishore Mahbubaniju (slika) bivšem predsjedniku Savjeta sigurnosti Ujedinjenih Naroda osnovni zapadni problem nije stanje demokracije nego sljepoća liberalnih utvrda koje ne mogu zamisliti da su oni dio problema, a ne dio rješenja.
Oni ne preuzimaju na sebe odgovornost zašto se toliko normalnih stanovnika Amerike i Europe protivi njihovim elitističkim vizijama globalizacije i multikulturalizma. Isto tako oni odbijaju priznati da su glavni razlog zašto je Donald Trump dva puta izabran za predsjednika SAD-a.
To se dogodilo u SAD pošto oni imaju ipak nekakvu demokraciju gdje Amerikanci biraju svog predsjednika. U Europskoj uniji koja je po službenoj definiciji tehnokracija, a izborno gledajući liberalna autokracija građani to pravo nemaju.
Tijekom izbora za Europski parlament 2019. Europska unija je bila odlučila glumiti demokraciju. Ona odlučuju proglasiti kandidate za predsjednika Europske unije s tim da će kandidat pobjedničke stranke na izborima postati predsjednik Komisije. Kako na izborima pobjeđuje Europska pučka stranka predsjednik komisije 2019. treba postati Manfred Weber. Kao što svi znamo to na kraju postaje Ursula von der Leyen.
Ukratko Europska unija niti ne pokušava sakriti da je liberalna autokracija, a ne demokracija.