Karlo Anžuvinac
Na današnji dan 1266. je uvijek nemirni i ambiciozni francuski princ Karlo Anžuvinac postao kralj Sicilije. Zahvaljujućoj toj svojoj ambiciji on postaje kralj Napulja, Sicilije, Albanija i vladar Atene,a njegovi potomci su od 1293. do 1409 krunjeni za kraljeve Hrvatsko-ugarskog kraljevstva.
Karlo je bio posthumni sin nesretnog kralja Francuske (1223.-1226) i Engleske (1216.) Luja VIII Lava. Kao šesti kraljev sin on je bio preodređen za svećeničku službu, ali igra sudbine odlučuje drugačije.
Iz perspektive Karla prvi sretni događaj postaje smrt brata čije zemlje on 1232. nasljeđuje, a drugi velika europska politička kriza. Smrt vladara Provanse 1245. iza kojega ostaju samo kćeri rezultira svađom Engleske, Francuske i Njemačka pa kompromisno rješenje postaje ženidba Karla s nasljednicom.
Tom ženidbom kada ima samo 20 godina on postaje jedan od najbogatijih Francuza i općenito Europljana. Ipak to bogatstvo koje stječe 1246. mu nije dovoljno pa diže poreze što rezultira s dvije pobune protiv njega. Prvu guši između 1250, i 1252.,a drugu 1262.
Ta 1262 godina je ujedno doba kada pape ratuju s kraljem Sicilije Manfredom. Fiks ideja Papinske države još od 1245. je bila stavljenje podobne osobe za kralja Južne Italije. Ta podobna osoba na kraju postaje Karlo Anžuvinac zbog prije svega svog bogatstva dovoljnog za financiranje vlastite armije.
Njihov dogovor rezultira pokretanjem Karlovog križarskog rata protiv Manfreda, katoličkog kralja Sicilije. Odlučujući događaj tog rata postaje Bitka kod Beneventa vođenja 26.02.1266. u kojoj Manfred gine pa svi gradovi južne Italije otvaraju vrata Karlu.
Jedina opasnost novom kralju postaje rođak prethodnog tinejdžer, švapski vojvoda Konradin. Reagirajući na smrt Manfreda on 1268. vrši invaziju južne Italije i 23.08.1268. biva poražen. Nakon pobjede Karlo zarobljava i pogubljuje Konradina što predstavlja gotovo presedan u odnosima plemića 13 stoljeća.
Osvajanje južne Italije nije zadovoljilo ekstremno ambicioznog kralja kojemu je životni cilj formirati personalno Carstvo. Najlakši način za to postići postaje osvajanje Carigrada kojim vlada obnovljeno Bizantsko carstvo. Na putu za postizanje tog cilja on osvaja Drač pa uz podršku Albanaca 1272. postaje kralj Albanije. Nakon tog osvajanja on stvara protubizantski savez s kraljevima Srbije, Bugarske i vladarom Tesalije. Pored ostalog 1278. on osvaja i Atenu nakon čega gubi kontrolu nad situacijom.
Njegova pretjerana ambicija je stvorila iznimnu koaliciju protiv njega koju niti papa pod njegovom kontrolom nije mogao kontrolirati. U toj koaliciji nalazimo Bizantsko carstvo, Kraljevinu Aragoniju i francuske plemiće. Posljednji navedeni su sklapali skrivene zavjere zbog namjere Karla Anžuvinca da svog unuka Karla Martela proglasi kraljem Burgundije.
Među protivnicima se naravno nalazio i narod južne Italije zbog njegove odluke da više nego udvostruči poreze. Iz toga svega izbija velika sicilijanska pobuna u doba kada Karlo skuplja armiju za osvajanje Bizanta. Riječ je o pobuni koju su tajno pomagali njegovi protivnici, a otvoreno Aragonija čiji kralj je bio oženjen za kćer kralja Manfreda pa se smatrao njegovim nasljednikom.
U ratu koji će trajati i nakon smrti Karla Anžuvinskog njegov sin i prestolonasljednik će biti zarobljen,a Siclija trajno izgubljeno. Zanimljiva nuspojava te pobune i rata koji započinje 1282. je bio nastanak dva Sicilijanska kraljevstva. Službena titula Karla Anžuvinca i njegovih potomaka je bila kralj Sicilije dok istovremeno potomci aragonskog kralja Jakova isto postaju kraljevi Siclije.
Omiljeni unuk Karla Anžuvinca, Karlo Martel će ipak postati titularni kralj iako mu kraljevstvo nije bilo suđeno. Njega papa kruni za kralja Hrvatsko-ugarskog kraljevstva,a kralj ipan ne postaje zbog iznenadne smrti 1295. Ipak zahvaljujući njemu Anžuvinci vladaju Hrvatsko-ugarskim kraljevstvom,a posljednji njihov proglašeni kralj će biti Ladislav Napuljski.
Drugi potomci Karla Anžuvinskog koji umire 07.01.1285. postaju vladari kraljevstva Majorke i međusobom dijele zemlje koje je on osvojio.