Flavije Aecije
Posljednji proslavljeni rimski general je bio Flavije Aecije čija strelovita karijera započinje u ljeto 425 godine poslije Krista. Tijekom sljedećih 29 godina on u stvarnosti neuspješno vlada onime što mi nazivamo Zapadno Rimsko Carstvo.
Flavije Aecije rođen 396. je bio sin generala Gaundentiusa u doba rimskih careva Teodozija Velikoj i Honorija. Kada ima samo 9 godina Aecije završava kao rimski taoc na dvoru vizigotskog kralja Alarika koji 408. pljačka Rima. Potom ga Rim šalje kao taoca hunskim kraljevima Uldinu i Charadonu tako da se tek kada ima više od 20 godina vraća u Rim.
Smrt prvo generala-cara Konstancija III (421.), a potom i Honorija (423.) dovodi do izbora Ivana za rimskog cara. Tome se usprotivio istočni car Teodozije II koji prvo posthumno priznaje Konstancija III. carem,a potom proglašava maloljetnog Valentiniana III rimskim carem.
Car Ivan znajući da mu prijeti invazije iz Carigrada šalje mladog Aecija Hunima kako bi se vratio s njihovom vojnom pomoći. Aekcije se s hunskom vojskom vratio tijekom ljeta 425., ali je rat do tada završio. Ivan je bio mrtav,a Valentinian III car u Rimu što rezultira političkim dogovorom. Huni su dobili odštetu za svoj vojnih pohod, Aekcije postaje vrhovni zapovjednika rimske vojske u Galiji (danas Francuska, Belgija i Engleska) dok drugi generali dobivaju Italiju i Afriku.
Sljedećih 5 godina boreći se s Vizigotima i Frankima Flavije Aecije stvara svoju reputaciju zaštitnika Rima,a potom se okreće osvajanju vrhovne vlasti. U određenom smislu 432. postaje posljednja moguća godina za osvajanje vlasti pošto sljedeće Valentinian III postaje punoljetan. Uz novu pomoć Huna te godine Aecije osvaja apsolutnu vlast u zapadnim prefekturama kojima vlada sljedeće 23 godine.
Slično kao Stiliho prije njega, a Ricimer poslije on ne uzima titulu regenta nego patricija i carevog zaštitnika. U osnovi titula niti nije važna nego politička stvarnost da je on bio car bez titule cara.
Preuzimanjem potpune vlasti u Rimu od preuzima i njegove probleme najveći od kojih su Vandali u Africi. Uz pomoć istočnorimske/bizantske vojske on 11.02.435. potpisuje mir s Vandalima kojima prepušta sjevernu Afriku s izuzetkom današnjeg Tunisa.
Nakon što je taj mirovni sporazum postao javno poznat Burgundi i Vizigoti objavljuju rat Rimskom carstvu nadajući se novim osvajanjima. U ratu koji traje 3 godine Flavije Aecije ih pobjeđuje samo uz pomoć svojih prijatelja, Huna.
Iskorištavajući tu zauzetost Rima s prije svega Vizigotima, Vandali bez objave rata 19.10.439. napadaju Rimsko carstvo i osvajaju treći najveći rimski grad, Carthagu. Tim vojnim uspjehom oni ujedno bankrotiraju Rim koji ovisi o poreznim prihodima iz Sjeverne Afrike.
Toga su bili svjesni Carigrad i Rim koji odmah počinju pripremati pomorski desant na Carthagu. Rimska vojska se stoga okupila na Siciliju samo da bi potom carigradski car Teodezije II svoj dio vojske povukao zbog napada Huna. Nakon te odluke Teodozija II Aecije nije imao sam hrabrosti izvršiti invaziju pa 442. mirovnim sporazumom priznaje gubitak teritorija.
Sljedećih 9 godina sada već bankrotirano Zapadno Rimsko Carstvo stavlja bezbrojne flastere na milijun rana od kojih polako umire. Između 441. i 450. jedine stvarne pobjede postiže general i budući car Majorin, a njegove „žrtve” su bili Franci.
Tako smo polako došli do završnog akta tragedije koje su 6 desetljeća izazivale žene iz Valentinijanove dinastije. Sestra cara Valentinijana III je ponudila svoju ruku Atili što njemu daje razlog za invaziju Zapadnog Rimskog carstva. To dovodi do Hunske invazije Galije koja rezultira 451. bitkom na Katalunskom polju u kojoj rimsko-gotska vojska koju predvodi Aecije poražava onu Atile Huna.
Zbog te pobjede Zapad i dan danas hvali Aecija koji potom sljedeće godine nije u stanju obraniti sjevernu Italiju od invazije Huna. U realnosti mi bi rekli da se njegova reputacija više temelji na onome što se kasnije događalo nego na njegovim vojnom političkim uspjesima.
Posljednji neuspješni pokušaj Flavije Aecija se dogodio 454 godine. Riječ je bila o pokušaju da njegov sin ženidbom s kćerkom cara postane prestolonasljednik. Car Valentijan III se tome nije mogao otvoreno usprotiviti pa ga je na sastanku održanom 21.09.454. zavjerenički ubio.
Zapadne prefektura Rimskog carstva ili kako se danas kaže Zapadno Rimsko carstvo je u doba smrti Aekcija puno slabije nego 425., kada stupa na vlast. U svim provincijama Carstvo ima linije fronta, što znači da nema pozadine. To znači da vojne snage bankrotiranog Carstva „gase požare” u provincijama i nikada nemaju dovoljno snage da ih stvarno ugase. Kada tome dodamo gubitak Afrike i većine Hispanije sve postaje jasno (slika).
Car Majorijan će 3 godine kasnije dokazati da je fokusiranom vladaru moguće ugasiti požare, ali vrijeme Rima je tada već bilo prošlo.