Američka proizvodnja
Svi smo svjesni činjenice da je Kina svjetska tvornica, ali još uvijek bez obzira na sve vjerujemo da američka proizvodnja funkcionira. Da mi znamo da se pametni telefoni i puno drugih stvari ne proizvode u SAD, ali još vjerujemo.
Riječ je o pogrešnom vjerovanju potpuno nevezanom s stvarnošću, a primjera za to ima stvarno bezbroj. Neupitni razlog za industrijski neuspjeh SAD su sigurno NAFTA i WTO sporazumi, ali ima i puno više od toga. Jedan od razlog za to je sigurno i činjenica da outsourcing i ekonomski neoliberalizam prvo započinju u SAD, a tek potom dolaze u Europu.
Kao prvi primjer štete koju nanosi outsourcing navodimo Boeing koji se danas bavi sastavljanjem, a ne proizvodnjom aviona. On se tim bavi jer je prodao proizvodne pogone pa oni sada samo proizvode dijelove. Riječ je o dijelovima koje Boeing spaja ponekad niti ne znajući tko je koji dio izgradio. Nuspojave tog sistema su sada svima jasne, kao i one povezanosti ranije prodaje tvornica i menadžerskih bonusa.
Pozitivni dio te priče ispadne da je većina proizvodnje ostala u SAD što se za puno drugih korporacija ne može reći. Uzmimo kao drugi primjer AMD-a koji sve svoje tvornice prodaje Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Isto pozitivna priča ispadne da tvornice u SAD nisu zatvorene, ali…
S druge strane neke važne američke korporacije uopće nemaju proizvodnju u SAD,a u ovom stoljeću je nisu niti imale. Na prvom mjestu tu nalazima Apple koji je sve proizvodio u Kini, a sada miče tu proizvodnju. Bez brige on ju ne miče u SAD, nego u Indiju i Vijetnam. Ima puno takvih korporacija pa ih jednostavno nema smisla sve nabrajiti. To nema smisla jer bi neke sigurno preskočili što ne bi bilo pošteno.
Tematika današnjeg teksta je otkriće da SAD dobrim dijelom više ne proizvodi niti vlastite vlakove. Mislite i recite što želite o automobilima, ali činjenica ostaje da su vlakovi državni strateški resurs pa prebacivanje proizvodnje u Kinu zvuči blago govoreći čudno.
Riječ je o priči koja svom snagom započinje 2015. kada kineska državna korporacija dobiva ugovor za gradnju brze željeznice Los Angeles – Las Vegas. Taj ugovor postaje zeleno svjetlo američkim gradovima i saveznim državama da mogu kupovati kineske vlakove. Kinezi do proljeća 2019. dobivaju ugovore za gradnju vlakova koji će se koristiti Bostonu, Chicagu, Los Angelesu i Philadelphiji.
Tada se o tome puno pričalo zbog očekivanja da će Washington DC isto dobiti kineske vlakove. Ta mogućnost izaziva reakciju savezne vlade i političara iz obje stranke pošto smatraju da će vlakovi služiti za špijuniranje savezne vlade.
Sve u svemu kineski vlakovi su do 2025. svojom jeftinoćom i kvalitetom osvojili dobar dio američkog tržišta. Situacija je takva da Kineska državna korporacija (CRRC) ima „proizvodne” pogone u SAD. To stavljamo u navodnike jer nije riječ o proizvodnim pogonima nego onima u kojima se sastavljaju dijelovi poslani iz Kine.
Prošle godine to je možemo slobodno reći izazvalo bijes Trumpove administracije koja 30.06.2025. naređuje carini da zabrani uvoz dijelova za vlakove iz Kine. Politika je ukratko glasila američki vlakovi za američko tržište, ali ona je živjela manje od godine dana.
Realnost je da američka proizvodnja više ne zadovoljava potrebe američkog tržišta pa je 19.03.2026. uredba o zabrani uvoza vlakova iz Kine tiho ukinuta. Složiti ćete se da to jako puno govori o američkoj proizvodnji ?
Još više govore službeni podaci po kojima je industrijska proizvodnja činila 1997. samo 16% američkog bruto domaćeg proizvoda. U međuvremenu je taj postotak pao na samo 11% što je puno gore od Italije ili Njemačke (slika).
Tako zvuči stvarna priča o američkoj proizvodnji danas pa ujedno govori zašto ju ranije Biden,a sada Trump žele povećati.