Azam Šah
Povjesničari nam govore da je Mogulsko carstvo postojalo više od 300 godina što je pravno govoreći istina, a realno ne. Njegov kolaps započinje kada prijestolonasljednik Azam Šah ne uspjeva preuzeti vlast.
Multikulturalno, multireligiozno i ekološki osvješteno Mongolsko carstvo 1204. proglašava Džingis kan. Riječ je o carstvu od kojega 160 godina kasnije ostaju samo ostaci od kojih je najveći Zlatna horda. U doba kada su svi mislili da su Mongoli prošlost pojavljuje se Timur Lenk koji 1370. proglašava svoje Mongolsko carstvo koje se prostire od Bospora do Kine.
Glavni problem Mongola je često bio što oni nisu formirali dinastije s jasnim pravilima nasljeđivanja. Kao što je smrt Timura rezultirala građanskim ratovima njegovih potomaka tako će se priča ponoviti s drugim vladarima. Jedan od tih vladara postaje Babur koji 1496. osvaja nekadašnji Timurov glavni grad Samarkand samo da bi ga potom brzo napustio.
Veličina Babura je bilo razumjevanje da vječiti građanski rat nema nikakvog smisla pa ge jednostavno napušta. S svojim vojnicima on pokreće osvajanje današnjeg Afganistana,a potom osvaja Delhi čime nastaje Mogulsko, Mongolsko carstvu u Indiji.
O stabilnosti tog carstva 1556. kada vladar postaje Akbar Veliki dovoljno je reći da on nije kontrolirao Delhi nego ga mora osvojiti. Njegova gotovo pola stoljeća duga vladavina daruje stabilnost kojom Moguli postaju velesila samo da bi njegova smrt 1605. rezultirala kratkim građanskim ratom. Priča se ponavlja građanskim ratom 1627.-28. i potom onim 1658.-1659.
Posljednjim navedenim građanskim ratom neočekivani sultan Mogulskog carstva postaje Aurangzeb koji će vladati do 03.03.1707. Njegova vladavina predstavlja vrhunac moći Mogula pošto oni osvajaju gotovo cijeli indijski potkontinent. On vlada s više od 150 milijuna ljudi na teritoriju veličine 3.2 milijuna kvadratnih kilometara. Bez obzira na te uspjehe umirući on šalje pisma sinovima u kojima govori da je bio fantastični neuspjeh. Time on govori istinu koji će svi njegovi sinovi ubrzo otkriti.
Možemo reći da je od početka svoje vladavine sultan Aurangzeb bio zabrinut što će se dogoditi nakon njegove smrti. Zbog toga on 12.08.1681. svog sina Azam Šaha rođenog 28.06.1653. proglašava prestolonasljednikom. On to čini, ali istovremeno radi i drugu tipično mongolsku grešku. Sve svoje sinove stavlja na pozicije guvernera stvarajući situaciju za novi građanski rat.
Samog Azam Šaha otac je osim kao prestolonasljednika pokušava promovirati i kao uspješnog generala. Bangladeš ga se danas sjeća kao svog kratkotrajnog guvernera i osvajača (1678.-79.) kojeg otac navodno otac zbog lijenosti opoziva.
Možda je bio lijen, ali nakon smrti starog oca se odmah kruni za sultana Mogulskog carstva. On se okrunio, ali niti njegov stariji brat nije mirno sjedio nego se pripremao za građanski rat koji odmah izbija. Kao i ostali njihovi građanski ratovi ova brzo završava. On završava već 20.06.1707. kada pobunjenici koje predvodi Bahadur Šah pobjeđuju tri puta slabiju vojsku Azam Šaha koji gubi život.
Time je tipična priča o nasljeđivanju prijestolja trebala biti dovršena, ali sudbina se odlučila našaliti. Novi sultan prirodno umire 1712. što rezultira novim građanskim ratom čiji pobjednici postaju braća Sayyid koji od tada instaliraju Mogulske careve.
Između 1707. i 1720. Mogulsko carstvo ima 8 sultana, a kasnije se unutrašnjopolitička situacija smiruje. Ona se smirila, ali sultani u realnosti više nikada nisu vladali. U određenom smislu oni postaju toliko nevažni da ih pri uzurpaciji nema smisla niti ubiti. Kao primjer toga navodimo sultana oborenog s vlasti 1754. koji potom živi još 20 godina.
Neuspjeh Azama Šaha u preuzimanju vlasti 1707. označava stvarni kraj Mogulskog carstva koje sljedećih 150 godina pred očima svijeta umire. Razlog za to dugo umiranje je što se niti jedan stvarni uzurpator nije smatra dostojnim sjesti na prijestolje Timura. Ono je bilo rezervirano samo za njegove nasljednike čime su se patnje Indijaca nepotrebno produživale.