Proceduralna demokracija
Po načinu svog funkcioniranja demokracije se djele na proceduralne i suštinske. Suštinska demokracija je ona na kojoj glasači imaju završnu riječ dok je proceduralna demokracija ona u kojoj tu riječ imaju stručnjaci.
Prije nego što se bavimo razlikama između te dvije vrste demokracije red je definirati demokraciju. Hrvatska enciklopedija govori da je demokracija politička ideja o vladavini u kojoj sudjeluju svi članovi zajednice (narod) izravnim odlučivanjem ili posredno putem izabranih predstavnika… Tu sam stao u citiranju jer ova enciklopedija potom prelazi u europsku interpretaciju demokracije.
Osobno preferiram definiciju iznimno utjecajnog Karla Poppera koji je govorio: “demokracija je vladavina naroda koja govori da narod ima pravo vladati”. Lincoln je s druge strane ranije rekao: “demokracija je vladavina naroda od naroda i za narod”.
Tim rječima oboje su opisali sistem suštinske demokracije, oboje su bili njeni zagovornici u doba kada se nije mislilo da može postojati drugačija demokracija. Oboje ili nisu mogli zamisliti drugačiju demokraciju ili su je smatrali otvorenom ili prikrivenom diktaturom.
Oni pored ostalog nisu mogli zamisliti sistem proceduralne demokracije kojeg se još zna nazivati minimalistička ili formalna demokracija. Osnovu tog modela čini da narod ima pravo na slobodnim izborima izabrati svoje predstavnike i tu demokracija staje. Ona tu staje jer izabrani predstavnici nemaju pravo odlučivati o političkim odlukama.
U osnovi po Schumpeteru fokus proceduralne demokracije je na izboru političkih lidera dok je fokus suštinske demokracije na rezultatima. Ako želite jednostavnije birači u proceduralnoj demokraciji imaju jedino pravo glasovati.
Kao primjer procedularne demokracije navesti ćemo članice Europske unije i Izrael. Za to postoji bezbroj primjera,a kao primjer toga ćemo navesti posljednji Njemački. Tamošnji od naroda izabrani zastupnici su izglasovali da oni koji nemaju pravo na azil, nemaju pravo niti na njemački novac. Europski sud pravde je poništio tu odluku.
Ta odluka pravnih stručnjaka predstavlja primjer proceduralne demokracije, a primjera ima bezbroj počevši od naređenja Europske komisije. Izrael je zanimljiviji primjer proceduralne demokracije jer je riječ o potpuno neovisnoj državi.
U njemu je Vrhovni sud kojega narod nije izabrao prvo presudio da je on živi ustav,a potom je išao i dalje. Taj korak dalje postaje presuda Vrhovnog suda iz 2024. koja govori da samo Vrhovni sud ima pravo ukidati zakone i da on ima pravo odlučiti tko može, a tko ne biti premijer.
Time je on bolje od ikoga definirao proceduralnu demokraciju,a ove godine je otišao i korak dalje. Prije 2 mjeseca je sud raspravljao o smjeni izabranog ministra. Riječ je o blago govoreći kontroverznom ministru, ali nije niti krao niti išta sličnoga pa se postavljalo pitanje kako neizabrani sud može smjeniti izabranog ministra. Potom prije mjesec dana neizabrani Vrhovni sud naređuje drugom izabranom ministru da sazove sastanak,a potom osporava postavljanje šefa Mossada na što isto ne bi smio imati pravo.
Konkretno po izraelskoj proceduralnoj demokraciji tamošnji izabrani zastupnici i vlada nemaju na ništa pravo. Oni nemaju pravo postavljati osobe na dužnosti, sazivati sastanke kada žele ili išta trećega.
Ukratko događaji u Izraelu ovog proljeća prikazuju što je to proceduralna demokracija i zašto ju neki nazivaju lažnom ili minimalističkom demokracijom. Za razliku od proceduralnih demokracije Europe i Izraela SAD je i dalje suštinska demokracija.
Možemo slobodno reći da je SAD suštinska demokracija s stvarnim problemima, ali i dalje demokracija dok su EU i Izrael formalne demokracije