Europski vlakovi
Još od 1996. strateški cilj Europske unije je gradnja brzih pruga koje će povezivati glavne gradove svojih članica. To je cilj koji će se iznimno sporo ostvariti, ali izgleda da na tim prugama neće voziti europski vlakovi.
Svoj prvi zakon o gradnji mreže europskih brzih vlakova Europska unija donosi još 23.07.1996. Potom se 2004. donosi zakona o izmjenama tog zakona, a onda 2007. zakon o izmjenama izmjena zakona o brzim vlakovima.
Poslije svih tih zakona Europska unija 05.11.2025. donosi novi zakon o ubrzavanju gradnje mreže brzih europskih vlakova. Iz domaće perspektive taj zakon je najvažniji pošto se u njemu spominje brza pruga Zagreb – Budimpešta koju upravo gradimo.
Žalosno je da su zbog naših balkanskih gluposti Zagreb i Ljubljana postali slijepa crijeva europske brze željeznice. Time želimo reći da Zagreb dobiva brzu prugu jedino prema Budimpešti, a Ljubljana prema Beču (slika).
To je situacija s europskom mrežom brzih vlakova, a čiji vlakovi će po toj mjeri voziti postaje otvoreno pitanje. Uvijek se pretpostavljalo da će to biti europski vlakovi,a onda su se pojavili kineski.
Još ne tako davno Europa je bila jedna od najuspješnijih svjetskih regija po gradnji vlakova. Ništa to bolje ne dokazuje od ugovora za gradnju 60 brzih vlakova za Kinu 2005. Riječ je o ugovoru koji dobiva Siemens jer je dao bolju ponudu od japanskog i francuskog konkurenta. Taj ugovor je ujedno predstavljao vrhunac europske tehnologije gradnje vlakova nakon čega dolazi do pada, do propadanja.
Osnovni razlog za taj pad proizvodnje ili preciznije kompetitivnosti europskih proizvođača vlakova je stvaranje monopola. Nakon višegodišnjih pregovora dva najveća europska proizvođača su 2017. donijela odluku o spajanju. To spajanje Siemensa i Alstoma je trebalo stvoriti europskog prvaka mobilnosti i de jure monopolistu.
Zbog toga je Europska unija ili preciznije Junckerova komisija uložila veto, 2019. blokirala spajanje korporacija. Ta blokada je onemogućila stvaranje jedne superkorporacije, ali ne može onemogućiti njihovu suradnju.
Rezultat te njihove suradnje postaju iznimno visoke cijene vlakova i maleni proizvodni kapaciteti što iskorištava Kina. Prvo je stoga Češka izabrala kineske, a ne europske vlakove koji su joj isporučeni 2019.. Četri godine kasnije su isti vlakovi isporučeni Srbiji,a potom 2024. i Rumunjskoj.
Službena pozicija o tim kupovinama je bilo siromašne europske države kupuju jeftino kinesko smeće. Tako se problem nekompetitivnosti ignorirao parolama, ali to prestaje krajem 2025. kada su Austriji isporučeni brzi kineski vlakovi.
Objašnjavajući nabavu kineskih vlakova austrijski Westbahn izjavljuje: „U Europskoj uniji nema tržišne utakmice pri nabavi vlakova. Nove vlakove je teško kupiti i godinama se moraju čekati dok istovremeno cijene lete u nebo”.
Dok se on tako mora opravdavati zbog kršenja konsenzusa o nabavi europskih vlakova Kina slavi. Tamošnji mediji pišu da će se uskoro kineski vlakovi koristiti u Austriji i Njemačkoj. Riječ je o vlakovima koji će povezivati Beč i Munchen brzinom od 200 kilometara na sat. Ti vlakovi su 8 metara duži od europskih dok istovremeno troše 10% manje energije.
Drugim riječima Kina je nadmašila Europsku uniju čak i u proizvodnji vlakova !?