Strateško razmišljanje
Glavni problem Europske unije ili hoćete drugačije europskih država je totalna infatilnost njihovih lidera. Oni jednostavno više ne posjeduju strateško razmišljanje kako bi donosili odluke u skladu s stvarnom situacijom.
Siguran sam da u Europskoj uniji i danas žive osobe koje razumiju geopolitiku, ali oni ne mogu doći do isticaja. Europske takozvane države su danas birokratska noćna mora kojima su upravlja putem komiteta iznad kojeg stoje eurokrati.
Od povratka Trumpa u Bijelu kuću svjetska reputacija europskih država pada, pada i propada. U prvim mjesecima 2025. Donald Trump je održao sastanak s Vladimirom Putinom potpuno ignorirajući Europu. Taj sastanak je najbolje pokazao kako je Europa u svijetu postala potpuno nevažna.
Potom Trump izjavljuje da Europa treba trošiti 5% bruto domaćeg proizvoda na obranu, a ona odgovara da šefe. Ona to odgovara iako na vojsku troši samo oko 30% novca manje nego SAD !? Svjetska slika koju ta dva događaja stvaraju o Europi je slika osobe koja liže čizmu, onu istu čizmu osobe koja ju udara. Složiti ćete se da to nije lijepa slika, a tako sada europske države vide afričke, azijske i latinskoameričke države.
Razlog za taj pogled su infantilne greške europske vanjske politike. Riječ je o vanjskoj i budimo pošteni unutrašnjoj politici koja funkcionira po stilu babi se snilo, babi se zbilo dok je realnost iznimno udaljena. Nema nikakve veze da li govorimo o migrantskoj politici, revoluciji u Ukrajini 2014. ili sadašnjoj ruskoj invaziji Ukrajine.
U svim tim stvarnim odluka naši političari su se vodili samo najboljim mogućim scenarijima. Oni su mislili da će otvorene granice dovesti do povećanja broja radnika i stvoriti sekularni raj, da Rusija neće reagirati na revoluciju koju su organizirali i da će SAD uvijek apsolutno podržavati EU i Ukrajinu.
Na tim postavkama se ne vodi strateško razmišljanje i geopolitika. Oni se uvijek vode na temelju najgoreg mogućeg scenarija, a nikada najboljeg. To znači da je Europa tijekom puča u Ukrajini 2014. trebala uzeti u obzir moguću rusku reakciju i da je sada trebala uzeti u obzir da će SAD napustiti obranu Ukrajine.
Ona to nije učinila i tu smo gdje smo. Taj djetinjasti odnos prema strategiji i geopolitici kontinenta koji je dao najveće mislioce po tom pitanju je začuđujući. Govorimo o Europi koja je svijetu dala Talleyranda (1754.-1838.), Metternicha (1773.-1859.), Bismarcka (1815.-1898.),a na kraju krajeva i Henry Kissingera (1923. Bavarska – 2023.).
Dan danas nakon svih geopolitičkih katastrofa Europa nastavlja po svome. Ona nastavlja po svome nadajući se ponovno najboljem mogućem scenariju potpuno ignorirajući najgore. Svaki europski geopolitički stručnjak bi poručio Europi da joj je nužno sklopiti dogovor s Rusijom jer ovako se dalje ne može.
Taj dogovor ne bi bio problem postići jer su Rusi ultimativni geopolitički realisti. Oni znaju da za njih glavnu stratešku prijetnju predstavlja Kina koja sanja aneksiju istočne Rusije. Isto tako Rusija zna da europski tenkovi neće ponovno krenuti na Moskvu čime je sve rečeno.
Svaki realist zna da je potreban dogovor Europske unije i Rusije u kojoj će obje strane poštovani tuđe crvene linije. Taj dogovor je nužan zbog Kine i toga je Washington svjestan, ali infantilni Brisel nije.
Infantilni Brisel toga nije svjestan jer je potpuno ukinuo geopolitičkog razmišljanje. Prema njemu čak i pretjerano direktni, možemo reći bezobrazni Trump postaje geopolitički genij. On je u stvarnosti geopolitički realist koji interese svoje države stavlja iznad interesa svih drugih, pa čak i saveznika.