Mirovinske reforme
Račanovom reformom Hrvatska je bila provela djelomičnu privatizaciju mirovina koja se trebala vremenom povećavati. Rezultat te djelomične privatizacije su danas Obvezni mirovinski fondovi, isplatni mirovinski fondovi i stalne mirovinske reforme
Uzor za Račanovu reformu je bila mirovinska privatizacija koju u Čileu 1981. provodi tamošnja vojna diktatura Augusta Pinocheta (slika). Najzanimljivi dio čileanske „reforme”, pljačke postaje da vojska ne ulazi u obvezne mirovinske fondove koji će „povećati mirovine”. Time je ujedno bilo rečeno da je riječ o mirovinskoj pljački stanovnika, a ne reformi.
Puno drugih bivših komunističkih država je potom pod američkim utjecajem provodilo te mirovinske reforme i onda ih ukidalo. Jedna od posljednjih europskih država koje ukidaju obvezne mirovinske fondove je Estonija koja to čini 2021. Tamošnjom mirovinskom reformom provedenom 2020. Obvezni mirovinski fondovi su na politički kompromisni način postali dobrovoljni. Zakonom i odlukom Vrhovnog suda je omogućeno njegova napuštanje uz plaćanje odštete od 20%.
Time možemo zdravorazumski zaključiti da mirovinski fondovi u Estoniji uzimaju 20% uplata za sebe,a 80% ostaje na osobnim računima uplatitelja. Koliki je taj postatak u Hrvatskoj ne znamo, ali znamo koliki je bio. Po riječima predsjednika uprave Hanfe 2011. OMF-ovi su na kunu zarade imali 65 lipa troška. Danas je taj trošak puno niži, ali ipak ne bi bilo tako čudno da iznosi estonskih 20%.
To je prvi problem Obveznih mirovinskih fondova, a drugi predstavlja proračunski manjak koji oni stvaraju. Po podacima HANFE samo u rujnu 2025. u OMF-ove je iz doprinosa uplaćeno 110.9 milijuna eura više nego što je isplaćeno. Ako Vas zanimaju podaci za cijelu godinu onda uzimamo one za 2024. kada je u OMF-ove uplaćeno 1.1 milijarda eura više nego što je iz njih uplaćeno. Ako niste zaboravili govorimo o novcu iz državnog fonda koji je preusmjeren u OMF-ove.
Te 2024. je inače bruto domaći proizvod Hrvatske iznosio 92.4 milijarde eura. To u postatcima znači da je Hrvatska te godine 1.2 % BDP-a neproduktivno ulagala u Obvezne mirovinske fondove.
Rekli smo neproduktivno jer je Hrvatska mogla taj novac uložiti u sustave navodnjava ili nešto drugo što bi pozitivno utjecalo na naše gospodarstvo. Poljska i druge države taj novac ulažu i na njemu rastu dok mi time gušimo ekonomiju.
Za političare proračunska i gospodarska šteta koju proizvode OMF-ovi je nevažna, ali problem se javlja kada građani to osjete na svojoj grbači. Nakon što su prvi radnici počeli po zakonu o OMFovi ulaziti u mirovinu oni otkrivaju kako su im mirovine zbog fondova puno niže. To rezultiralo političkom strkom i izmišljanjem kvadrature kruga.
Glavni cilj Plenkovićeve vlade je bio istovremeno zadovoljiti interese financijske zajednice i glasača. To on elegantno postiže, pokušava postići prvo reformom mirovinskog sustava, a potom reformom reforme.
Osnovi cilj tih reformi je omogućiti novim umirovljenicima, znači glasačima da biraju između ostanka o financijskim fondovima i povratka u državni mirovinski fond. Prvo je reformom koja stupa na snagu 2019. omogućeno bivšim radnicima istupanje iz Obveznih mirovinskih fondova i primanje mirovine samo iz državnog fonda. Po riječima ministarstva to je učinjeno pošto bi 80% sadašnjih radnika, a budućih umirovljenika imalo niže mirovine ako ostanu u OMF-ovima.
Nakon te reforme koja omogućava građanima izbor načina isplate mirovina po podacima iz 2023. njih 80% bira povratak u državni mirovinski fond. To je razbjesnilo financijere pa je bila nužna druga mirovinska reforma.
Tom novom reformom država ulaže dodatni novac u OMF (mirovinski dodatak) i omogućava veće isplate dijela novca. Time želimo reći da osobe koje odlaze u mirovinu kao nagradu mogu dobiti 20% skupljenih sredstava ako ostanu u OMF-u. Riječ je o reformi nakon koje 2025. samo 67% umirovljenika bira državni mirovinski fond, a 33% ostaje u OMF-ovima. U zamjenu za tu „nagradu” očito se dio novih umirovljenika pomirio s trajno nižom mirovinom iz OMF-ova.
Za kraj je nužno reći da nitko u stvarnosti ne ostane u Obveznim mirovinskim fondovima. U njima se samo „skuplja” novac, a potom račun osobe koja u njima ostaje OMF prodaje ili ustupa isplatnim fondovima. Ti isplatni fondovi se zovu Mirovinska osiguravajuća društva,a u Hrvatskoj trenutačno postoje samo 2.
Naša poanta bi bila da se 2/3 Hrvata i dan danas protivi Obveznim mirovinskim fondovima, ali oni i dalje postoje. Oni im se protive dok istovremeno Hrvatska trpi veliku financijsku štetu. Ukratko „nepismeni” građani opet jako dobro znaju što je u njihovom interesu dok pismena elita glumi da zastupa njihove interese.
Sve u svemu lijepo je živjeti u demokraciji !?