Fertilitet

  Kada govorimo o primanju migranata njihovi zagovornici se pozivaju na naš nedostatak radne snage, nizak fertilitet. U tome neupitno ima nečega, ali se ignorira tko je kriv za njega.

  Za početak red nam je vratiti se u šesdesete godine dvadesetog stoljeća kada znanstvenici dižu paniku oko demografske eksplozije. To je vrijeme kada u suradnji s ekolozima izlazi knjiga The population bomb koja poziva na smanjivanje broja djece. Riječ je bila o iznimno uspješnoj knjizi iz 1968. koju svjetska elita prihvaća kao novu Bibliju.

  Samo 4 godine kasnije utjecajni Rimski klub izlazi s svojom verzijom te priče imena The Limith to Growth. Taj znanstveno-politički konsenzus o nužnosti smanjenja fertiliteta ubrzo počinju pratiti i mediji. Iz tog razdoblja neupitno najutjecajniji film ove tematike postaje Soylent Green (1973.) s Charltonom Hestonom.

  Riječ je o konsenzusu koji se na Zapadu vodio medijskom indoktrinacijom,a na Istoku političkim zabranama. Indira Ganhi tako u Indiji donosi zakon o sterilizaciji muškaraca koji imaju 2 ili više djece što 1977. dovodi do njenog izbornog poraza. Nakon što ona nakratko prestaje biti premijerka politika sterilizacije se zbog narodnog protivljenja ukida i više se neće vraćati.

  Narodna Republika Kina koja za razliku od Republike Kine i Indije nije demokracija donosi 1979. svoju politiku jednog djeteta. Ona donosi ovu politiku kako bi smanjila porast broja stanovnika i provodi ga putem kazni i nagrada sljedeća desetljeća sve do 2015.

  Kako se znalo da Zapad ne može provoditi takve politike oni pametniji su već sedamdesetih godina znali smjer u kojem će ići državna politika. Tako se u više puta nagrađenoj znanstvenofantastičnoj knjizi The Forever War iz 1974. govori o budućnosti u kojoj vlade kako bi smanjile fertilitet promoviraju homoseksualne odnose.

  To se u određenom smislu događa sada već desetljećima na Zapadu dok se provode i druge mjere za snižavanje fertiliteta. Jedna od njih je ukidanje nuklearne obitelji, odluke da praktički svi moraju raditi. Kao primjer toga uzimamo Njemačku koja 1980. ima udio zaposlenih u općoj populaciji od 0.33, a 2010. on iznosi 0.52.

  Ipak možda je bolje pogledati radne podatke iz malo modernije statističke perspektive. Time želimo reći da je 2000 godine rata zaposlenosti radno aktivnog stanovništva u Europskoj uniji iznosila 63%. Danas ona iznosi 75.8%, a 2030. bi trebala iznositi 78%.

  Dobrim dijelom do tih rata zaposlenosti stižemo putem sve većeg zapošljavanja žena. Jedna od modernih dogmi nam govori da žene više nisu tvornice za izbacivanje djece. Drugi dio priče se normalno ne spominje, ne spominje se da one po tome trebaju raditi u dućanima, tvornicama,a ne raditi djecu.

  Za kraj ćemo ovdje još samo spomenuti ugovore na određeno vrijeme koji isto utiču na smanjivanje fertiliteta. Na odluku o imati djece utiče i stabilnost, sigurnost radnog mjesta pa ju ugovori na određeno vrijeme smanjuju. Postoji još cijeli tucet državnih politika koje utječu na to da se ljudi sve teže odlučuju imati djece, ali red je negdje povući crtu.

  Naša poanta ove priče bi bila da je cilj državne politike već 65 godina smanjivanje fertiliteta. U određenom smislu ljudi su žrtve tih državnih politika i onda dolaze zagovornici primanja migranata koji govore: „pošto nemate djecu morate primate migrante”.

  To se svodi na priču u kojoj se žrtvi govori da je ona kriva za zločin koji je nad njom počinjen.