Povijest se ponavlja
Karl Marx 1852. piše: „Povijest se ponavlja. Prvi put kao tragedija, a drugi put kao farsa”. To je napisao povodom proglašenja Drugog Francuskog carstva, ali riječ je o zaključku koji vrijedi i danas.
Danas se vraćamo u prošlost, vraćamo se u predrevolucionarnu Rusiju i njenu unutarpolitičku situaciju 1906.-1911 godina. Drugim riječima vraćamo se u doba premijera Pjotra Stolipina kojeg i danas Rusi slave. Govorimo o razdoblju poslije prve ruske revolucije, prije Prvog svjetskog rata i Oktobarske revolucije.
To je doba kada na se području Ruskog carstva stanovnici počinju dijeliti u dvije ideološke grupe. Prvu čini ljevica iz koje potom nastaje Komunistička partija SSSRa,a drugu desnica koja će biti eliminirana.
Za nas početne 1906. pojednostavljeno govoreći lijeve stranke imaju nešto više od 150 000 članova. Riječ je o strankama aktivnima samo među „proletarijatom”, znači radnicima. Radikalni primjer toga je današnja Ukrajina gdje imaju maksimalno 1000 članova.
Istovremeno najmasovnija stranka ruske desnice osnovana krajem 1905. već sljedeće godina ima 300 000 članova. Riječ je o članovima koji žive u gradovima i na selima,a pozivaju se na božanskog cara (Nikolaja II). Njihov povik je bio jednostavan i efikasan:„Za Cara, Pravoslavlje i Domovinu”.
Tadašnja ruska desnica se protivila parlamentu smatrajući da je car božji predstavnik i da on treba direktno vladati. Oni su bili antiliberalni, antikapitalistićki i antisemitski nastrojeni. Pored ostaloga su tražili da država skrši liberale i socijaliste. Bez obzira što se protive parlamentu sudjeluju na izborima i osvajaju zavisno od regija između 50 i 90% seljačkih glasova.
Iako je u osnovi tadašnja stvarno radikalna desnica podržavala apsolutnu carevu vlast Rusija ju proglašava neprijateljem. Pozicija tadašnje tajne službe je bila da su ekstremni desničari nekulturni, ne može im se vjerovati i revolucionari pa ih je sve vrijeme kao i lijeve špijunirala.
Sastavnio dio političkih događa tog vremena su bile i ono što mi zovemo kontrademonstracije. Kada bi desnica negdje vršila okupljanje tadašnja kao i sadašnja ljevica bi se pojavila pa bi u cilju izbjegavanja sukoba desno okupljanje bilo u zatvorenim prostorijama. To se naravno događalo uz blagoslov vlade kojoj je prioritet bio izbjegavanje nove revolucije.
To su postigli postepenim gušenjem ljevice i odbijanjem svake suradnje s u narodu popularnom desnicom. Jednu stvar kada govorimo o tom razdoblju ne smijemo zaboraviti. Ruskog premijera Stolipina nije 1911. ubio (slika pogreba) desni ekstremist kojeg se vlada plašila nego lijevi !?
Sada se vraćamo u sadašnjost i današnju Njemačku gdje je najpopularnija stranka proglašena državnim neprijateljem. U doba tog proglašenja AFD je bio druga najpopularnija stranka, a sada je na prvom mjestu. Ured za zaštitu ustava je ovu desnu stranku proglasio ekstremističkom „jer ona Njemačke državljane promatra prema porjeklu”. U svojoj objavi njemačko ministarstvo vanjskih poslova govori: „Mi smo demokracija koja je iz povjesti naučila da desni ekstremizam mora biti zaustavljen”.
Nekako nam se čini da u tome ignoriraju lijevi ekstremizam koji vrši stvarne terorističke akcije. Njemačka to ignorira pa već 15 godina ne može uhititi ekološke teroriste koji su pored ostalog Berlin ostavili bez struje. Jednostavno niti oni niti neki drugi ekstremisti s izuzetkom desnih nisu opasni. Ovi posljednjih su opasni jer imaju narodnu podršku kao što ju je desnica u Rusiji imala početkom 20 stoljeća.
Ukratko povijest se ponavlja. Prvi put kao tragedija, a drugi kao farsa.