Lenjinov testament
Na zasjedanju Centralnog komiteta Komunističke partije SSSR održanom između 14.07. i 23.07.1926. glavna tematika je bio takozvani Lenjinov testament.
Za govoriti o testamentu trebamo se prvo vratiti u to doba. Trebamo se vratiti na kraj 1921. kada Lenjin vlada Sovjetskom Rusijom. Riječ je o dobu nakon poraza u ratu s Poljskom kada se komunisti krvavo obračunavaju s stvarnim i navodnim neprijateljima. Ujedno to je i doba kada Lenjin teško oboljeva od čega se nikada neće oporaviti.
Razmišljajući o smrti i nasljeđivanju on na proljeće 1922. pokreće proces koji nakon njegove smrti treba stvoriti dvovlašće. U skladu s tim praktički istovremeno proglašava Staljina generalnim sekretarom Komunističke partije i Trockog premijerom. Strogo tehnički govoreći Trocki je trebao postati zamjenik premijera, zamjenik smrtno bolesnog Lenjina koji više ne upravlja državom.
Dok je Staljin prihvatio poziciju na koju ga Lenjin postavlja, Trocki to iznenađujuće odbija. Smrtno bolesni Lenjin će se potom 1923. poniziti i ponovno zamoliti Trockog da bude de facto premijer, što ovaj ponovno odbija.
To razdoblje kada Lenjin moli Trockog je ujedno i doba kada nastaje ono što se naziva Lenjinov testamant. Riječ je o dokumentu koji navodno nastaje 25.12.1922. i 04.01.1923. kada ga Lenjin diktitira svojoj sekretarici. Govorimo navodno jer je po toj priči trebao biti prezentiran javnosti na skupu Partije 1923., ali to se nije dogodilo. Datumi su u ovome iznimno važni pošto 09.03.1923. Lenjin gubi mogućnost govora pa ne može ništa diktirati.
Sve u svemu dijelove testamenta Lenjinova žena u ljeto 1923. pokazuje Staljinovim partijskim protivnicima koji ga počinju spominjati. To izaziva njegov bijes jer nije vidio Lenjinov testament pa im 07.08.1923. pismeno odgovara: „Zašto spominjete Lenjinovo pismo o meni koje ja nisam vidio. Zar mislite da sam zaljubljen u poziciju generalnog sekretara pa se stoga plašim pisama ?”
Kada je na Partijskom Kongresu 1924. Lenjinov testament pušten u javnost da ga pročitaju svi članovi Kongresa Staljin nudi svoju ostavku na koju testament poziva. Iz današnje perspektive tada potpuno neočekivano njegovi neprijatelji Kamenjev i Zinovjev koji su ga 1923. ogovarali viču: „Ignorirajmo savjet Lenjina da se smjeni Staljina”.
Staljin tako ostaje generalni sekretar Partije, ali sjena testamenta kojeg ne smije osporavati mu ostaje nad glavom. Zbog toga on kasnije još nudi ostavku koja je ponovno odbijena. Bez obzira na to i dalje traju ogovaranja pa ih sada pobjednički Staljin na sastanku Centralnog komiteta Partije 22.07.1926. zauvijek pokapa.
U svom govoru on tvrdi: „Lenjinovo pismo spominje 6 drugova. O njih 3, o Trockom, Kamenjevu i Zinovjevu govori da su činili greške u principima i da one nisu slučajne. O meni se u testamentu o greškama u principima ne govori. Lenjin kritizira Staljinovu grubost, ali ne postoji niti najava kritike o greškama u principima (Komunističke partije). Moji kritičari to ignoriraju… … U pismu se govori da mi ne bi trebali kritizirati Trockog osobno zbog njegovog nekomunizma (neboljševizma). Iz toga slijedi da bi Trockog od toga trebali izlječiti, a ne da bi on mogao mijenjati Lenjinizam.” Potom je dalje kritizirao Kamenjeva i Zinovjeva koji su 1917. bili protiv Oktobarske revolucije (puča). Oni su ignorirali Lenjinova naređenja !?”
Time u pravom smislu te riječi na području Sovjetskog saveza završava priča o Lenjinovom testamentu. Njega stvara Lenjin ili vjerojatnije njegova žena kako bi blokirali Staljina, a na kraju ga on koristi kako bi se prikazao kao jedini pravi Lenjinist !?
Navodni Lenjinov testament napisan na engleskom jeziku može čitati na ovoj poveznici.