Zločin u Europskoj uniji
Početkom ove godine Agencija za temeljna prava Eurpske unije je izašla s izvještajem o Kriminalu, sigurnosti i pravima žrtava. Riječ je o prvom takvom izvještaju u posljednjih više od 15 godina što nam bolje od svega ukazuje na njegovu iznimnu važnost.
Na samom početku ovoj izvještaja se navodi kako je teško usporediti policijske podatke o zločinima 28 članica Europske unije zbog različitih definicija zločina i drugih statističkih problema. Nakon toga izvještaj nam govori kako se na prvom mjesto po broju zločina nalazi Velika Britanija s 927 napada na 100 tisuća stanovnika nakon čega dolazi Belgija s 554 napada.
Taj izvještaj je istovremeno netočan i pošten. On je netočan pošto se na prvom mjestu nalaze Engleska i Walles s 927 napada na 100 tisuća stanovnika,a ne Velika Britanija. Škotska s druge strane ima samo 74 napada na 100 tisuća stanovnika, a Sjeverna Irska njih 57. Izvještaj je istovremeno i pošten jer ne navodi treću državu po broju zločina pošto njena policija odbija dati svoje podatke. Ta treća država je Francuska koja je 2016 imala 364 zločina na 100 tisuća nakon čega je prestala davati svoje podatke o zločinima Europskoj uniji. Još ćemo ovdje samo spomenuti da se Njemačka nalazi na četvrtom mjestu s 165 zločina na 100 tisuća stanovnika (u Top 5 se nalazi i Lihtenštajn, ali on nije član EU).
Za razliku od ovih zapadnoeuropskih mogli bi reći multikulturalnih država u onima koje su sačuvale nacionalnu homogenost s časnim izuzecima imamo puno niže stope kriminala. Po službenim policijskim podacima Rumunjska ima stopu kriminala od 1.29 na 100 tisuća što je sumnjivo nizak postotak nakon čega dolaze Portugal s 5.6 na 100 tisuća i baltičke članice EU s manje od 7 na 100 tisuća. Iznad njih se nalaze Grčka, Cipar , Poljska i Hrvatska s stopom između 10 i 20 na 100 tisuća.
Ako ne gledamo policijske podatke nego pitamo stanovnika Unije otkriti ćemo da je njih 9 % doživjelo fizički napad u posljednjih 5 godina. Najčešće su napadu bili izloženi najmlađi ispitanici starosti između 18 i 29 godine jer je njih 23 % bilo napadnuto. Nakon toga dolazi 22 % osoba migrantskog porjekla, 19 % članova LGBT zajednice i 17 % invalida. Nužno je naglasiti kako su ovi podaci dobiveni ispitivanjem javnog mijenja,a ne policijskom istragom ili policijskom prijavom.
Na žalost u izvještaju se ne navodi podaci o porijeklu napadača nego se on poziva na navodna ispitavanja „javnog mijenja” čemu se po nama baš i ne može pretjerano vjerovati. Ta ispitivanja javnog mijenja nam navode kako su u 52 % slučajeva napadači bile osobe europskog porjekla dok su u 24 % slučajeva napadači migrantskog porjekla. Kako službeni europski podaci navode da osobe rođene izvan Europske unije čine 8 % stanovnika, a 10 % stanovnika ima roditelja rođenog izvan EU možemo reći da se podaci iz ovog ispitivanja javnog mijenja više manje poklapaju s tim brojevima. Ti brojevi su u izvještaju popraćeni slikom bijelca koji napada crnca što za nas ovdje predstavlja rasizam i primjer širenja rasne mržnje.
Za kraj ovaj službeni izvještaj navodi ponovno ispitivanja javnog mijenja po pitanju prijavljivanja zločina. Tako se navodi da žrtve u samo 22 % slučajeva prijave člana obitelji zbog počinjenja zločina dok u 44 % prijave osobe s posla. Potom se navodi indirektno navodi kako su žrtve u stvarnosti rasisti koji češće prijavljuju migrante kao počinitelje zločina nego pripadnike vlastitih naroda. U skladu s tim po ispitivanju javnog mijenja prijavi se 40 % zločina počinjenih od osoba migrantskog porijekla i samo 27 % zločina počinjenih od drugih osoba. To je po autorima ovog izvještaja jedan od razloga da u službenim statistikama osobe s stranim državljanstvom u Belgiji počinje 3 puta više zločina nego što je njihov udio u populaciji dok u Italiji oni počine 3.5 puta više zločina, a u Danskoj 4 puta više.
Za kraj ćemo samo navesti najšokantniji podatak ovog izvještaja koji nam govori da 83 % mlađih žena izbjegava određena mjesta gdje žive u strahu od mogućih napada. Do toga se ponovno došlo putem ispitivanja javnog mijenja, a mi bismo ovdje voljeli znati koliki su utjecaj na takav strah stvorile metoo kampanje, a koliko stvarno iskustvo, stvarni događaji.
Time ujedno završavamo ovaj izvještaj Agencije za temeljna prava Europske unije koji možete pročitati na sljedećem linku.