Zajednička izjava
Ministri vanjskih poslova Belgije, Luksemburga, Nizozemske, Njemačke (slika), Luksemburga, Rumunjske, Slovenije i Španjolske traže ukidanje europskog veta u vanjskoj politici i sigurnosti. Njihova zajednička izjava za neupućena predstavlja iznenađenje jer ukazuje kako funkcionira Europska unija.
Protekle godine u Europska unija se vodila politikom iskorištavanja krize za daljnju ubrzanu centralizaciju. To ne predstavlja ništa novoga pošto službena maksima Europske unije već gotovo 20 godina glasi: „Ne smijemo nikada dopustiti da dobra kriza propadne”.
Neslužbena, ali stvarna politika Europske unije i interesnih skupina biva pisanje planove koje države i građani ne žele prihvatiti. Ti planovi stoje u ladicama čekajući krizu kada ih Europska unija vadi iz ladica predstavljajući ih kao rješenje svih problema.
Eurokriza je bila iskorištena za stvaranje financijske unije, a korona kriza za zajedničku nabavu lijekova i zajedničko zaduživanje. To su glavne, mogle bismo reći najdugoročnije reforme iako je bilo i puno drugih manje vidljivih.
Sada u zajedničkoj izjavi ministri vanjskih poslova navedenih država traže da se Ukrajinska kriza iskoristi za nove reformu. Riječ je o reformi kojom se traži ukidanje veta u vanjskoj politici jer traženje europskog konsenzusa košta previše vremena.
U svojoj izjavi proEu nastrojeni ministri pored ostaloga govore:
„Dok gledamo u budućnost naša sposobnost da donosimo brze i odlučne odluke će biti ključ uloge Europske unije na svjetskoj sceni da štiti vrijednosti svojih građana u nesigurnom svijetu”.
Taj tako oblikovan zahtjev inače ne predstavlja ništa novoga pošto se Europska unija ponovno i ponovno na njega pozivala. Kritičari te pozicije ukazuju da se odluke najbrže, iz vremenske perspektive najefikasnije donose u diktaturama. Tu nema nikakve veze da li govorimo o državnim diktaturama ili korporacijama kojima upravlja samo jedna osoba, diktator.
U drugom po nama važnom dijelu pisma se navodi način donošenja odluka u Vijeću Europe/predsjedništvu Europske unije. Tu se navodi kako članice donose odluku o nekom pitanju, na primjer mirovnim snagama. Tijekom glasovanja članice Europske unije mogu uložiti veto, ali izglasavanjem rezolucije oni gube pravo veta.
Kao primjer ćemo uzeti Nagorno Karabakh gdje se nalaze prvi mirovni promatrači iz EU. Vijeće Europe/predsjedništvo je izglasovalo slanje misije, a nakon toga slijede pregovori o broju vojnika. Tijekom tih pregovora članice Europske unije ne mogu uložiti veto jer se odluka donosi glasovanjem većine članica.
U trećem dijelu pisma koji komentiramo se navodi „nužnost” ukidanja dijela ovlasti za ulaganje veto u vanjskoj i sigurnosnoj politici. Ovi ministri traže da se države glasovanjem u Vijeću Europe\predsjedništvu EU odreknu svojih ovlasti, drugih riječima da ne dođe do promjene Ustava, sporazuma Europske unije.
Time ukazuju da su svjesni da do „ustavnih promjena” ne može doći, da to građani neće nikada prihvatiti. Ustavne promjene, promjene europskih sporazuma bi dovele do barem 2 referenduma u članicama Europske unije koje bi eurokrati gotovo sigurno izgubili.
Govorimo sigurno izgubili jer je tako završila velika većina održanih, dopušteni referenduma u Europskoj uniji. Tijekom posljednjih 10 godina građani jedne državice su odbile pridruživanje EU, drugi su glasovali za izlazak iz nje, a treći protiv sporazuma s Ukrajinom. Iz toga svega je razumljivo zašto nitko ne želi mijenjati Ustav/sporazume EU pa se „mulja”.