Vladimir Vladimirovič Putin
Danas govorimo o političaru i javnoj osobi Vladimiru Vladimiroviču Putinu. Lako je pisati svašta o njemu, kritizirati ili hvaliti njegove politike, ali rijetko se govori o njegovoj transformaciji. To mi danas pokušavamo predstavljajući Putin kroz cijelu njegovu karijeru i prateći kako se mijenjao on i društvo.
Kao što svi znamo Putin potiče iz vojne obitelji. Njegov otac biva teško ranjen u Drugom svjetskom ratu dok mu majka preživljava Opsadu Lenjingrada. To je neupitno utjecalo na njegovo formiranje pa iz te perspektive ne ispadne čudna njegova kasnija KGB karijera. Tome je navodno pomogla i njegova talentiranost za strane jezike koju spominje u službenoj biografiji.
O njegovom razdoblju u Istočnoj Njemačkoj sada i ptice na grani znaju pa to nema potrebe spominjati. Isto tako svi znamo da je vrativši se u SSSR počeo raditi za gradonačelnika Lenjingrada. Njemu je sigurno dobro došao visoki oficir KGB-a u to doba anarhije koje započinje raspadom SSSR-a.
Govoreći o tom razdoblju ili preciznije o 1991 godini Putin voli govoriti kako je podnio ostavku u KGB-u tijekom pokušaja smjene Gorbačova. Mi mu ovdje vjerujemo pošto su dobro informirane osobe sigurno već prvog dana znale da će taj pokušaj propasti. Ukratko te 1991 godine on nije niti kasniji general Armagedon koji ubija zagovornike Jeljcina/Gorbačova niti maršal Sergey Akhromejev koji se iz protesta objesio u Kremlju.
On biva domoljub Sovjetskog saveza/Rusije koji zna da njegov svijet okončava i da tu ništa ne može. Jedina mogućnost mu biva snaći se u novom svijetu i možemo reći da je u njemu radio sve moguće kako bi uspio. U opis toga sve moguće bivaju pozicija zamjenika gradonačelnika Lenjingrad (1994-96) i upravljanje „Jeljcinovom” strankom u Petrogradu.
Zahvalni Jeljcin ga potom dovodi u Kremlj gdje između 1996 i 1999 prelazi s jedne na drugu visoku poziciju dok 31 prosinca 1999 ne postaje vršitelj dužnosti predsjednika. Ukratko Vladimir Vladimirovič Putin se u 9 godina dokazao Jeljcinovoj ekipi kao osoba sposobna obavljati delikatne poslove pa je instaliran za predsjednika.
Tu trebamo zakratko stati i navesti da stupanje na vlast osobe iz Lenjingrada/Petrograda samo po sebi predstavlja čudo. Politički gledajuću 20 stoljeće u Rusiji/SSSR su obilježili neuspješni pokušaji „lenjigradske klike” da osvoji vlast. Prvo smo imali slučaj Sergeja Kirova (1934) potom Lenjingradsku čistku (1949-50) kojom su likvidirani najviši dužnosnici ovog grada i potom Grigorija Romanova 1985 godine. Romanov je bio najbliži uspjehu, ali on na kraju nije uspio dok Putin 1999 je. Za što mu stvarno treba skinuti kapu.
Iz doba Putinovog preuzimanja vlasti 1999-2000 je ostala poznata jedna anegdota. Ona govori da je oligarhe koji tada stvarno vladaju Rusijom pozvao na sastanak gdje im je govorio da on,a ne oni sada vlada državom. Nakon održanog govora Putin dava signal nakon čega se otvaraju velika vrata sobe za sastanke. Oligarsi su se uplašili da će ih sada garda/KGB ustrijeliti ili uhititi, a u prostoriju su ušli konobari s večerom.
Većina njih je primila na ispravni način tu poruku, tu večeru dok su je neki u svojoj aroganciji i gluposti odbili prihvatiti. Što reći o njima osim da se sada nalaze u izbjeglištvu, zatvoru ili na groblju bez da Rusi za njima žale. Kao što svi znamo kako su naši privatizacijski tajkuni došli do svog bogatstva tako znaju i Rusi za svoje čime priča završava.
Tijekom prvih 8 godina vladavine Putin je u određenom smislu uspio spasiti Rusiju. On je na ne baš prelijepi način okončao Čečenski rat i drastično dignuo životni standard Rusa. Do toga dizanja nije došlo zbog gospodarsko-tehnološkog razvoja Rusije nego viših cijena energija i blokiranja izbjegavanja plaćanja poreza.
Tih 8 njegovih godina obilježava razdoblje suradnje Rusije s NATO savezom i Europskom unijom. Pored ostalog Putin tog razdoblja sanja u ulasku u NATO savez i ekonomskoj zajednici od Lisabona do Vladivostoka. Tijekom ovog razdoblja tražeći suradnju on „oprašta” Zapadu obojene revolucije u Ukrajini i Gruziji nastavljajući dizati životni standard.
Tako dolazimo do 2008 godine kada se na vrhuncu moći Vladimir Putin počinje pripremati za mirovinu. On ustupa mjestu Dmitriju Medvedevu koji postaje predsjednik dok je Putin premijer. Tehnološki i gospodarski pismeniji Medvedev 2009 godine otvoreno govori da je Rusija zaostala država čija ekonomija se temelji na sirovinama i korupciji.
To je inače bila ona 2009 godina kada svijet i Rusiju potresa gospodarska recesija. Dok Medvedev tada govori o nužnoj gospodarskoj reformi Putin u svojstvu premijera trči po Rusiji i viče da korporacije ne smiju otpuštati radnike.
Istovremeno Putinov način razmišljanja tog razdoblja oblikuju dva američka događaja. Prvi je Fannie Mae i Freddie Mac zbog ruskog državnog ulaganja u ove korporacije kratko vrijeme prije bankrota. Drugi događaj biva dogovor o prodaji „korporacije” Opel Rusiji 2009 godine. Iako je prodaja bila dogovorena netko je uložio veto (SAD, Njemačka ?) pa biva poništena. Oba navedena događaja su izazvala šok kod Putina i u ruskim vladajućim krugovima s čijim posljedicama i danas živimo.
Razdoblje dvovlašća Putin-Medvedev 2008-11 najbolje obilježava tada u Rusiji popularni vic. On govori da je Rusija podjeljena između Putinovog i Medvedovog bloka dok se jedino ne zna da li je Medvedev u Putinovom bloku.
Postoji više razloga za Putinov povratak u predsjedničku fotelju 2012, ali najvažniji biva zapadna invazija Libije. Tijekom velike svađe Medvedev je koristeći svoju predsjedničku poziciju nadglasovao Putina i u Ujedinjenim narodima dao blagoslov za zapadnu invaziju.
Nakon Medvedevog davanja blagoslova Vladimir Putin je javno putem medija usporedio invaziju s križarskim ratom. Ubrzo potom uspaničeni Medvedev zove medije u Kremlj kako bi osudio izjavu Putina i objasnio razloge za davanje blagoslova.
Sve u svemu sudbinu Rusije i Europe na kraju odlučuje pomorski desant na Tripoli 21.08.2011. kojim od Zapada organizirane snage osvajaju vlast u Libiji. To je u Putinovim očima ukazalo da je on bio u pravu i da je Dmitrij Medvedev previše naivan da bi bio predsjednik. Mjesec dana kasnije Medvedev kapitulira izjavom da odustaje od nove kandidature za predsjednika čime se na vlast 2012 vraća Putin.
Vraćanje Putina na vlast biva obilježeno demonstracijama i činjenicom da on u Moskvi osvaja manje od 50 % glasova. Za taj neuspjeh kao i demonstracije on optužuje Zapad, a slično vrijedi i za sve druge događaje.
Tako smo došli do Vladimira Vladimiroviča Putina koji u bijesu zbog Majdan prevrata anektira Krim i kontrolira istočnu Ukrajinu 2014. Riječ je o ratno nastrojenom Putinu koji je prošao put od predsjednika koji traži NATO članstvo za Rusiju do onog koji ga smatra smrtnom opasnošću. Tu definitivnu promjenu najbolje prikazuje njegov Valdai govor iz 2014 koji svima pokazuje novog Putina. Riječ je o govoru koji nije populariziran, ali koji šokira zapadne analitičare i državnike.
Ubrzo potom on intervenira u Siriji kako bi spasio tamošnje stanovnike od džihadista koje naoružava Zapad. Pobjeda protiv džihadista nikada nije bila upitna pošto nisu imali tehnologiju za borbu s Rusijom.
Ta pobjeda „udara u glavu” Putinu koji počinje vjerovati u vlastitu propagandu o moći Rusije. To dovodi do ruske invazije Ukrajine i današnje situacije. Govorimo o situaciji u kojoj Rusija više ne može proizvoditi moderne avione pa obnavlja proizvodnju sovjetskih, a isto vrijedi i za tenkova. Ona se hvali svojim tenkom T-14 Armata, ali sada obnavlja proizvodnju onoga iz 1976 godine. Jednostavno Medvedev je 2009 bio u pravu o stanju ruske ekonomije, ali to Putin ignorira.
Ukratko današnji Putin koji mrzi Zapad je zaboravio osnovno pravilo vladajućih. Riječ je o pravilu da se nikada ne vjeruje vlastitog propagandi. Očito je bio zaboravio na edukacionu priču o Staljinu i njegovom sinu pa je zbog toga zaglavio u Ukrajini.