Ultimatum Srbiji

  Odluka Europska unije da uputi ultimatum Srbiji povodom Kosova je istovremeno blagoslov i prokletstvo. Riječ je o prokletstvu za predsjednika Srbije,a blagoslovu za Srbiju koja će izaći iz kosovskog limba.

  Kosovo je internacionalno gledajući pravni presedan na što vole ukazivati Srbija i internacionalni lideri. Službena svjetska politika nam govori da nema izmjene internacionalno priznatih granica,a potom Zapad prizna Kosovo.

  Ne samo da je Zapad priznao neovisnost Kosova nego priznaje i marokansku aneksiju Zapadne Sahare. Oba primjera predstavljaju izmjene granice iako su po zapadnoj dogmi takve izmjene zabranjene. Rusija je iskoristila kosovski presedan da prizna neovisnost Abhazije i Južne Osetije, dok Afrika bijesni zbog Zapadne Sahare.

  To nam je bilo nužno reći za internacionalno razumijevanje situacije s Kosovom,a sada možemo prijeći na „lokalnu” razinu. Odvajanje Kosova od Srbije za nju predstavlja stvarni blagoslov. Da je Kosovo i dalje sastavnio dio Srbije tada bi politički situacija ličila na onu u Sjevernoj Makedoniji. Time želimo reći da bi vlada Srbije ovisila o glasovima Kosovara, a Srbija bi postala zajednička država Albanaca i Srba.

  Zbog neovisnosti Kosova Srbija je postala u pravom smislu te riječi nacionalna država Srba. Tu neospornu činjenicu priznaje iako ju na glas ne spominje i politički vrh Srbije. Realno gledajući, demografski gledajući Kosovo je Srbija izgubila još u 19 stoljeću kada se politički centar države pomaknuo na sjever. Ono što Srbe posebno boli biva da su grobovi njihovih prvih kraljeva, prastari manastiri i slično ostali na Kosovu. Cinici će reći da se sada nešto slično događa u Francuskoj gdje se grobovi najkršćanskijih kraljeva nalaze u muslimanskoj no-go zoni.

  Sve u svemu Srbija odbija priznati neovisnost Kosova jer smatra da su joj ga zapadne sile nezakonito ukrale. Drugi razlog za odbijanje priznanja Kosova su 800 godina stari srpski pravoslavni manastiri i crkve,a treći preostali Srbi na sjeveru Kosova.

  Prije par godina se govorilo o zamjeni teritorija Srbija-Kosovo. U sklopu te zamjene Srbija bi dobila općine s srpskom većinom na sjeveru Kosova, a Kosovo bi dobio općine s albanskom većinom u Srbiji. Europska unija je uložila veto na taj plan koji bi doveo do formiranja etničkih čistih nacionalnih država.

  Nakon tog odbijanja plana, dogovora Srbije i Kosova Europska unija je sada izašla s ultimatumom Srbiji. U javnosti dostupan glavni dio ultimatuma predstavlja zahtjev da Srbija ukloni veto na pristup Kosova internacionalnim organizacijama. Taj zahtjev je kao što možemo očekivati stvorio političku oluju u Srbiji.

  Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić koji je politički gledajući uvjereni nacionalist se zbog toga ultimatuma našao u problemima. Pored ostalog on je političku karijeru stvorio „političkim igrama” s Kosovom, a sada bi to trebao promjeniti.

  Tijekom govora u parlamentu predsjednik Vučić izjavljuje: „nemamo snage da idemo protiv celog sveta”. Nakon toga još izjavljuje „da će se Srbija u narednom periodu suočiti sa velikim problemom, jer će hrane u Europi biti sve manje”. U određenom smislu sve to završava riječima da nema garancija o ulasku Srbije u EU i NATO.

  Sjednica parlamenta je u određenom smislu završila s opozicijom koja viče Vučiću i njegovoj vladi izdaja. S druge strane Vučić je vikao na opozicione zastupnike „lopovi i izdajnici”.

  Svi su svjesni da postoji elegantno rješenje kojim bi Vučić riješio svoje probleme. To rješenje bi bio referendum kojega je premijerka već spomenula. Zahvaljujući njemu predsjednik Vučić bi mogao reći da je narod odlučio, pa stoga on nije kriv. Jedini problem toj ideji biva alergija Europske unije na situacije u kojima narod demokratski odlučuje na referendumima.

  Sve u svemu Vučić i Srbija su se našli u problemima po pitanju Kosova,a da ne spominjemo odnos s Rusijom. Ultimatum koji je dobila Srbija nosi oznaku tajnosti,a u javnost za poćetak biva pušten dio koji govori o Kosovu. Nekoliko dana kasnije biva puštena i vijest da Srbija mora uvesti sankcije Rusiji,a to nije kraj priče o ovom ultimatumu.

   Ovo sve ćemo završiti komentarom da je Europa prestala koristi mrkvu i batinu u odnosu s susjedima, potencijalnim članovima. Sada ona koristi samo batinu.