Staljingrad

  Kapitulacijom posljednjih njemačkih jedinica na današnji dan prije točno 80 godina završava Bitka za Staljingrad. 

  Nakon poraza u Bitki za Moskvu Njemačka je počela pripremati plan za ljetnu ofenzivu 1942 godine. Ta prvobitna, originalna verzija vojnog plana je govorila o početku onoga što će postati Bitka za Staljingrad krajem svibnja kako bi svi ciljevi bili osvojeni prije početka zime. Opsada Sevastopolja i za Sovjete katastrofalna Druga bitka za Harkiv su rezultirali odgađanjem početka vojnih operacija.

  Konačno zelene svijetlo za početak operacije dava Adolf Hitler na sastanku u Poltavi održanom 01 lipnja 1941 godine. Njegove riječi su bile: „Ako ne zauzmemo Maikop i Grozni morat ću okončati rat”. Drugim riječima Njemačka će izgubiti rat ako ne zauzme naftna polja Kavkaza !? Na tom sastanku se inače Staljingrad uopće nije spominjao.

  Prva operativna faza napada započinje njemačkim forsiranjem rijeke Donjeck 10 lipnja 1942 godine. Za razliku od 1941 godine Crvena armije sada nije stajala i umirala na mjestu nego se organizirano povlačila u smjeru Staljingrada.

  Te u određenom smislu Njemačke prazne pobjede, osvajanje terena bez strateškog značenja su rezultirale oduševljenjem Hitlera. U takvom raspoloženju on 03 srpnja donosi odluku o slabljenju vojske koja ide u smjeru Staljingrada i jačanju one koja ide na Kavkaz.

  Kako Crvena armija i dalje nije pružala jači otpor nego se povlačila Hitler biva uvjeren da je ona „uništena”. U skladu s tim uvjerenjem on 23 i 25 srpnja šalje naređenja koja će dovesti do njemačkog katastrofalnog poraza.

  Prvo je naredio osvajanje Staljingrada, a potom i da elitne Njemačke jedinice napuste liniju staljingradsko-kavkaskog bojišta. Praktički istovremeno s tom odlukom na drugoj strani dolazi ona Staljinova o pripremi Staljingrada za rat.

  Bez obzira na sve probleme Njemačka vojska uspjeva forsirati rijeku Don i 23 kolovoza u 16 sati u blizini Staljingrada izlazi na Volgu. U tom trenutku Nikita Hruščov donisi najvažniju odluku svog života. On u svojstvu komesara obrane Staljingrada zajedno s generalom Jeremenkom (slika) odlučuje da se neće evakuirati iz grada. Da su se evakuirali grad bi zahvaćen potpuno panikom što bi dovelo do njegovog pada.

  Taj njemački izlazak na rijeku Volgu je i u Moskvi izazao potpunu paniku. Kada na telefonskoj konferenciji 03 rujna 1942 Staljin biva informiran da njemačka vojska ulazi u predgrađa Staljingrada on počinje vikati: „Zar vi ne razumijete da ako izgubimo Staljingrad mi gubimo našu naftu i rat”. U skladu s njegovim naređenjima 05 rujna Crvena armija počinje svoj protunapad.

  On biva odbijen, ali slabi Njemačku 6 armiju koja zbog njega gubi mogućnost brzo osvojiti grad. Istovremeno Njemačka armija koja biva poslana osvojiti Kavkaz zbog Hitlerovih direktnih naređenja biva poražena. To nije oslabilo moral Njemačke vojske kod Staljingrada koja i dalje biva uvjerena u svoju pobjedu.

  To uvjerenje u pobjedu nije postojalo kod Hitlera koji nezadovoljan napredovanjem dava otkaze šefovima vojnog stožera. Tijekom sastanka održanog 24 rujna on viče „S 6 armijom ja bi osvojio nebo, ali Staljingrad nije pao”.

  Amateri u ovoj fazi bitke vole kritizirati von Paulusa jer zaboravljaju osnovne vojne pozicije. Ta osnovna vojna pozicija biva da 60 % vojnika von Paulusa čuva bokove armije, liniju fronte dok je samo 40 % upotrebljeno u bitki za Staljingrad.

  Sljedeća dva mjeseca Njemačka armija će kuću po kuću, etažu po etažu potiskivati Crvenu armiju. U prvoj fazi tog potiskivanja vojna strategija SSSR-a biva vrijeme je krv ili u prevodu temeljila se na žrtvovanju vojnika kako bi se dobilo na vremenu. Druga faza ovog razdoblja se temeljila na strategiji držanja položaja uz što manja pojačanja dok se armija priprema za protuofenzivu.

  12 studenog 1942 će na širem području Staljingrada pasti prvi pravi snijeg što u određenom smislu biva znak za sovjetsku ofenzivu. Ona započinje 19 studenog 1942 napadom na bokove Njemačke armije u Staljingradu. Cilj napada bivaju tamošnje Rumunjske armije koje ubrzo bivaju uništene.

  Tada u osnovi von Paulus radi svoju jedinu katastrofalnu grešku. Ona biva potpuno ignoriranje sovjetskog napada na Rumunjske armije jer se one ne nalaze pod njegovom kontrolom. Tek nakon što se njegova armija našla u obruču on reagira, ali nakon Hitlerovog naređenja se miri s sudbinom.

  Sljedeća gotovo dva i pol mjeseca Njemačka 6 armija, zajedno s 4 Panzerom armijom su se nalazile bez hrane u obruču. Njemački general, feldmaršal von Paulus će kapitulirati 31 siječnja, a general Strecker 02 veljače 1943 godine.

  Nakon kapitulacije Njemačke vojske u Staljingradu veliki dio zarobljenika će tijekom sljedećih mjeseci umrijeti. Svekupnu 95 % vojnika, 55 % nižih oficira i 5 % viših oficira će preminuti nakon zarobljavanja. Njihova stopa smrtnosti biva usko povezana s količinom hrane koju su jeli tijekom opsade.

  O broju žrtava ćemo samo reći kako se procjenjuje da je u Staljingradu bilo opsjednuto oko 300 000 njemačkih vojnika. Oni su svi poginuli ili bili zarobljeni, dok je u ranijim operacijama bilo izbačeno iz stroja oko 50 tisuća vojnika. Tom broju ujedno trebamo dodati i oko 400 tisuća talijanskih, rumunjskih i trećih vojnika S druge strane Sovjetski savez će imati nešto malo manje od 500 tisuća poginulih vojnika. Gledajući cjelokupnu njemačku staljingradsku operaciju procjenjuje se da je sveukupno poginulo oko 2 milijuna vojnika i civila.

  Time završavamo naš tekst o bitki koja je označila početak kraja Drugog svjetskog rata. U osnovnom smislu gledano SSSR u njoj pobjeđuje jer je Staljin slušao savjete svojih generala, dok Hitler nije slušao savjete svojih.