Riječka luka i njena neprekidna stagnacija

Konstantna stagnacija ili propadanje riječke luke kako god da želi se nastavlja planom nove dokapitalizacije koja je samo ukazala na katastrofalno financijsko stanje Luke i njene prethodne greške. Ta nova očekivana dokapitalizacija nam omogućava da danas prođe kratku povijest Riječke luke i njeno propadanje u 21 stoljeću.

Njena povijest počinje 1719 godine kada car Karlo VI. Rijeci i Trstu dodjeljuje povelje kojim oni postaju slobodne luke. U tom 18 stoljeću praktički sav promet u njoj ili preciznije 75 % njega čine Mletački brodovi tako da je propast Venecije ujedno značila i propast riječke luke bez obzira na gradnju Lujzijanske ceste kojom je Rijeka povezana s Karlovcem. Uvidjevši potrebu za pomorskim centrom na hrvatskom dijelu obale Austrijsko carstvo tokom 1840-tih godina počinje vršiti velika ulaganja u obnovu Rijeke tako da je započeto s njenom obnovom putem nasipanja mora, gradnjom lukobrana i gata.

Nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe naš grad potpada pod potpunu kontrolu Mađarske koja počinje proširivati luku i graditi željezničku prugu prema Beču i Budimpešti. Razdoblje prije Prvog svjetskog rata ujedno predstavlja vrijeme najveće slave i luke i grada Rijeke. Po lučkom prometu Rijeka je 1913 godine jedna od 10 najvećih europskih luka,a po broju stanovnika je praktički isto velika kao Zagreb. Sljedećih gotovo 40 godina predstavlja vrijeme kolapsa i grada i luke tako 1948 godine nakon završetka talijanske okupacije Rijeka ima manje stanovnike, a luka manje prometa nego 1913 godine.

Gospodarska stabilizacija Jugoslavije dovodi do konstantnog rasta prometa u riječkoj luci koja zbog svog geografskog smještaja postaje glavna luka komunističke federacije tako da se u njoj 1980 godine prekrcava 20 milijuna tona tereta. Na toj razini će zbog ekonomskog kolapsa Jugoslavije tokom 80-tih godina dvadesetog stoljeća ostati lučki promet sve do njenog političkog kolapsa.

Tokom Domovinskog rata zbog internacionalne odluke o plaćanju specijalnog osiguranja za brodove koji plove k našim lukama dolazi do kolapsa lučkog prometa koji će se 1998 godine stabilizirati na oko 10.5 milijuna prometa nakon čega će minimalno rasti. Praktički istovremeno s tim događajima Slovenija vrši iznimna ulaganja u svoju luku Koper koja danas ostvaruje duplo veći i nekoliko puta kvalitetniji promet od Rijeke.

U određenom smislu priča o luki Rijeka je priča o mentalnom sklopu naše elite, onih koji upravljaju državom. Pozicija Hrvatske je bila mi imamo luku na najboljoj poziciji na Jadranu i promet će sam po sebi doći do nas. S druge strane Slovenija je znala da Koper nema dobru poziciju pa je uložila iznimna sredstva u proširenje luke i njenu željezničku vezu s tržištem dok mi nismo ništa radili. Kada smo vidjeli da je vrag odnio šalu Luku smo privatizirali (što Slovenci nisu učinili) jer privatizacija je uvijek dobar odgovor na neuspješnu državu. Na kraju Poljacima smo dali luku na upravljanje samo da bi potom razumjeli kako je to greška pa smo ih odlučili izbaciti iz vlasništva novom dokapitalizacijom.

Sve u svemu druga nužna dokapitalizacija Luke Rijeka u samo 5 godina ukazuje na njeno stvarno jadno poslovno stanje jer iako Koper ima 2 puta više prometa od Rijeke taj promet je iznimno profitabilan pa je poslovao s dobiti od 70 milijuna eura, dok je luka Rijeka ostvarila gubitak. Danas ministarstvo prometa pokušava pomoći riječkoj luci putem infrastrukturnih projekata, gradnje ceste i željeznice dok vlada istovremeno sabotira taj projekt davajući podršku za nas štetnom prometnom koridoru RFC 10 ne tražeći gradnju nama potrebnog prometnog koridora koji bi drastično dignuo promet naše luke.

Sve u svemu budućnost riječke luke, nekada jedne od najvećih luka u Europi pa i našeg samo grada je više nego upitna.