Reforma kalendara
Gregorijanski kalendar koji danas koriste praktički sve države nastaje kao reforma kalendara Julije Cezara 1582 godine. Za razliku od država pravoslavne crkve koriste Julijanski kalendar pa danas slave Božić.
Početak i kraj priče o julijanskom i gregorijanskom kalendaru svi znamo. Ono što se rijetko zna je da se moderni kalendar zamalo zvao Anastazijev ili Grigorijev kalendar.
Uz pomoć grčkih astronoma i matematičara rimski diktator Julije Cezar sastavlja novi rimski kalendar koji je stupio na snagu 45 godine prije Krista. Kako bi se kalendarski dani poklopili s solarnim ciklusom, s tropskom godinom posljednja godina je po starom kalendaru imala 445 dana.
Julijanski kalendar je kao i Gregorijanski imao prijestupnu godinu, ali u njemu biva počinjena minimalna greška. Riječ je o minimalnoj greški od gotovo 11 minuta godišnje pa možemo reći gotovo ništa. Ipak prolazom stotine i stotine godina tih 11 minuta se pretvorilo u dane. U 17 stoljeću ova razlika je iznosila 10 dana, a danas iznosi 13.
Ta razlika, ta greška julinskog kalendara je postala jasna svećenicima davno prije pape Grgura XIII. Oni su primjetili da ravnodnevnica više ne pada kalendarski datum na koji bi trebala padati. To je za crkvu bilo iznimno važno zbog vjerske povezanosti slavljenja uskrsnuća Isusa Krista i ravnodnevnice.
Do prvog pokušaja reforme Julijanskog kalendara nije došlo u katoličkom Rimu nego u pravoslavnom Carigradu. Iza njega je stajao Nikefor Gregoras (1295-1361) koji se proslavio kao astrolog, povjesničar i teolog.
Njegova sreća i ujedno nesreća je bila život u državi gdje na snazi i dalje stoji originalni rimski konkordat o odnosu crkve i države. Po tom konkordatu iz doba Konstantina Velikog Car je Bog na zemlji,a crkva mora slušati, provoditi njegova uputstva. Taj car je u doba Nikefora Gregorasa bio slabi Andronik II Paleolog.
Zahvaljujući rodbinskim vezama car Andronik II zapošljava briljantnog Nikefora Gregorasa u državnom arhivu. Radeći u njemu Gregoras započinje 1324 godine raditi na reformi julijanskog kalendara. Tijekom sljedeće dvije godine radeći s drugim tadašnjim vjerskim i znanstvenim stručnjacima on uspješno sastavlja novi kalendar.
Na kraju o sudbini njegovog kalendara konačnu riječ je imao Car. To je dovelo do sastanka kojem prisustvuju Car i najviši dužnosnici Pravoslavne crkve. Zaključak tog sastanka biva da je Nikefor Gregoras u pravu po pitanju greške Julinanskog kalendara i da je njegova reforma pravi, ispravni put.
Nakon tih riječi car Andronik II Paleolog zajedno s Crkvom presuđuje protiv reforme kalendara. Prvi razlog za veto na reformu biva da će ona izazvati zbunjenost među narodom i crkvom, a drugi da može dovesti do raskola, šizme u Pravoslavlju. Gregoras je odgovarajući na te kritike izjavio da će na početku bili problema, ali da će u 2-3 godine cijelo Pravoslavlje preći na novi kalendar. To nije uvjerilo cara i/ili crkvene dužnosnike pa je njihov veto ostao.
Na taj način je pravoslavlje koje prvo otkriva grešku u Julijanskom kalendaru odbilo provesti reformu koju će 256 godina kasnije provest papa Grgur. Za provesti reformu kalendara je trebala jaka ličnost,a to definitivno nije bio car Andronik tijekom čije neuspješne vladavine Turci osvajaju bizantske teritorije.