Rat za Libiju

Krajem svibnja je pred obalom Libije došlo do incidenta u koji su bili upleteni Francuska i Turska ratna mornarica. Provodeći u teoriji embargo na uvoz oružja u Libiju ratni brod Francuske je pokušao zaustaviti teretni brod Turske čemu su se usprotivili ratni brodovi Turske koji su bili u njegovoj pratnji. Taj vojni “susret” je bio 17.06.2020 godine predmet sastanka NATO saveza pa je red da se sada vratimo na početak ovog rata.

Dana 02. studenog 2010 Francuska i Velika Britanija su potpisale ugovor o održavanju vojne vježbe Južna oluja koja se treba održati u ožujku 2011 godine. Cilj ove vojne vježbe je bilo izvođenje zračnih bombardiranja protiv neimenovane “Južne diktature” kako bi se testirale vojne sposobnosti britansko-francuskih zračnih snaga.

Dana 19 ožujka 2011 godine zračne snage Francusku su počele bombardiranje Libije, dok su Velika Britanija i SAD je po službenim dokumentima poslali svoje specijalca za pomoć pobunjenicima. Vojni zapovjednik tamošnjih pobunjenika je te 2011 godine postao Khalifa Haftar koji je uz CIA pomoć već ranije pokušao oboriti Gadafija. U određenom smislu Gadafi je izgubio rat nakon što su pobunjenici uz blagoslov ratnih brodova NATO saveza izveli pomorski desant na Tripoli.

Od toga trenutka pa do današnjeg dana ova nekadašnja najbogatija država Afrike je postala propala država u kojoj se rat danas vodi između vojnih snaga Khalif Haftara s sjedištem u Tobruku i vlade predsjednika Fayeza al-Sarraja s sjedištem u Tripoliju. Pitanje koja svjetska država koga podržava je malo problematičnije zbog stalnih promjena savezništva.

Početkom 2020 godine Ujedinjeni Arapski Emirati, Egipat i Saudijska Arabija su neupitno podržavali “Haftarovu vladu” dok su Turska i Katar podržavali al-Sarrayevu vladu. Diplomatski govoreći Francuska i SAD podržavaju al-Sarrayevu vladu koju su i službeno priznali dok u stvarnosti pružaju podršku Haftaru.

Službeno govoreći nad Libijom se provodi embargo na uvoz oružja sličan onome kojem smo mi bili izloženi tokom Domovinskog rata. Glavni dio ove izjave je službeno pošto general Haftar dobiva oružje kopnenim putem iz Egipta dok je za al-Sarrayevu vladu situacija puno problematičnija što je dovelo do njegove uspješne ofenzive 2019 godine.

S ciljem spašavanja saveznika Turski parlament je dobio 02 siječnja 2020 odluku o slanju turskih vojnika u pomoć vladi al-Sarraya čime je zaustavljena ofenziva njegovih protivnika. Za turskog predsjednika Erdogana nakon vojnog debakla u Siriji, Libija je postala nova prilika za dokazivanje njegove veličine,a ujedno i debakla Europe.

Kazna za zločin koji su počinili Velika Britanija i Francuska 2011 godine danas još uvijek svi plaćamo s tim da je nužno naglasiti da je u zločinu sudjelovala i Hrvatska. NATO plaća ovaj zločin daljnjim pogoršanjem odnosa s Turskom, Libijci plaćaju zločin svojim životima i siromaštvom, migranti plaćaju umiranjem na Mediteranu, a Europa prisilnim primanjem migranata koji putuju iz Libije.

Velika Britanija i Francuska koje su uz pomoć SAD-a izvršile državni prevrat u Libiji nemaju niti želje niti snage nametnuti mir ovoj namučenoj državi dok istovremeno blokiraju poteze onih koji imaju i želje i snage za tako nešto.

Erdogan čiju moć je u svakom pogledu stvorila Europska unija je uletio u Libijski rat samo s ciljem da ga produži, da produži muke tamošnjeg stanovništva. Uz svu svoju vojnu i industrijsku moć on ne može poraziti Egipat koji je u subotu 20 lipnja počeo s pripremama za slanje svoje armije u Libiju kako bi spasio Haftarovu vladu.

Danas kada u SAD i Europi traju demonstracija BlackLivesMatter red je upitati se zar život Libijaca ništa ne vrijedi dok se ignoriraju njihove patnje ?