Rat na Pacifiku

  Povijest Južne Amerike nakon neovisnosti tamošnjih država su obilježila dva rata koji i danas utječu na tamošnje politike. To su bili Rat trojnog saveza i Rat na Pacifiku.

  U prvom od tih ratova multikulturalni Paragvaj 1864 godine objavljuje rat Brazilu,a potom sljedeće godine i Argentini. Fanatično nastrojeni Paragvajci će se u pravom smislu te riječi boriti do posljednjeg čovjeka pa ovaj rat završava 1870 godine genocidom Paragvajaca. Govorimo genocidom pošto će u ratu poginuti ili biti ubijeno 90 % muškaraca Paragvaja.

  9 godina kasnije izbija Rat na Pacifiku kojega se slobodno može zvati i Ratom za nitrate. Riječ je o ratu tijekom kojeg se Čile 4 i pol godine borio protiv Bolivije i Peru-a koje podržava Argentina. Na današnji dan 1883 godine je bila vođena posljednja odlučujuća bitka ovog rata kojeg se danas sjećamo.

  Priča o Ratu na Pacifiku započinje još u doba Španjolskog kolonijalnog carstva. Kako tada nitko u Madridu nije mislio da će njihovo Carstvo biti ukinuto oni se nisu bavili jasnim povlačenjem granica između pokrajina. Jedno od mjesta gdje ona nije bila definirana biva „nevažna” pustinja Atacama.

  Po ostvarivanju neovisnosti niti Čile, niti Peru, niti Bolivija se nisu zamarali granicom u nevažnoj pustinji. Ona je bila nevažna sve do polovice 19 stoljeća kada su u njoj otkriveni nitrati, bakar i srebro kada ona iznimno dobiva na važnosti. Najvažnije od toga navedenog su bili nitrati koji bivaju korišteni kao gnojivo u cijelom svijetu,a nalazište u Atakami je ujedno bilo najveće na našoj planeti.

  Čile geografski fokusiran na Pacifik je odmah skočio i počeo iskorištavati ove resurse u realno gledajući granično nedefiniranom području. To poduzetništvo Čileanaca nije izazvalo rat pošto su države uključene u budući rat 1866, 1873, 1874 potpisivale razne sporazume. U prvom iz 1866 biva definirana granica Bolivije i Čilea,a potom i koliko će poreza Čileanske kompanije plaćati Boliviji za iskorištavanje resursa.

  Ti miroljubivi odnosi među državama traju do vojnog puča kada general Daza 1876. postaje vojni diktator Bolivije. Dvije godine kasnije u Boliviji će se dogoditi veliki potres i velika suša koja dovodi do masovne gladi. Reakcija generala Hilariona Daza na ove događaje biva otkazivanje graničnog sporazuma Bolivije s Čileom što dovodi do izbijanja rata.

  U trenutku izbijanja rata Bolivija je imala manju vojsku od Čilea, ali istovremeno i sporazum o vojnim savezu s Peruuom. Ove dvije države su zajedno imale 1879 godine tri puta više vojnika od Čilea i dva puta jaču mornaricu. Istovremeno je na istoku Argentina pritiskala Čile s željom anektiranja dijela njegovih pokrajina.

  Sve u svemu očekivanja ova tri saveznika je bilo da će bez ikakvog problema pregaziti Čile, ali je on imao druge namjere. Na njegovoj strani su se prije svega nalazile stabilne državne institucije pošto je bila riječ o državi bez pučeva za razliku od Bolivije i Perua.

  U pravom smislu te riječi ovaj rat su odlučile mornarice Čilea i Perua pošto je vojsci bilo nemoguće proći kroz pustinju Atakama. Prva od bitaka koji odlučuju rat biva vođena 21 svibnja 1879 kada stari čileanski drveni brod potapa oklopljeni brod Perua. Druga biva Bitka za Angamos vođena 08 listopada 1879 godine kada Čileanska mornarica zarobljava Peruanski oklopljeni brod Huascar. Nakon ove bitke Čileanska mornarica je zavladala južnim Pacifikom pa je mogla vršiti pomorske desante svugdje gdje želi.

  Neuspjesi Perua tijekom 1879 godine su krajem godine rezultirali tamošnjim vojnim pučem koji u ratnom smislu nije ništa promjenio. Sljedećih gotovo godinu dana je Čile vršio vojne pripreme koje rezultiraju 20 studenog 1880. velikim pomorskim desantom na glavni grad Perua, Limu. Taj vojni desant mu je omogućio ostvarivanje lokalne vojne premoći što rezultira Čileanskim osvajanjem Lime 17 siječnja 1881 godine.

  Bez obzira na sve vojne uspjehe Čilea niti Peru niti Bolivija nisu imali namjeru kapitulirati. One su se i nakon pada Lime nadale vojnoj intervencije Argentine na njihovoj strani. Oni su se tome nadali, a Čile je od toga strahovao. Kako bi se otklonila mogućnost Argentinske intervencije Čile sporazumom potpisanim 23 srpnja 1881. ustupa istočnu Patagoniju Argentini.

  Čak i nakon tog dogovora Peru odbija priznati vojni poraz i odlučuje nastaviti s ratom. Sjedište vlade Perua se nakon okupacije Lime preselilo na Ande, a strategija vlade i vojske biva iscrpljivanje Čilea koji će potom „moliti za mir”. Taj vojni plan Perua se potpuno urušava kada 10 srpnja 1883 godine u Bitki za Huamachucho Čile uništava ostatke Peruanske armije.

  Tri mjeseca kasnije Peru će službeno kapitulirati potpisivanjem mirovnog sporazuma kojim 20.10.1883 godine ustupa Čileu svoju provinciju Tarapacu. Riječ je inače o pustinjskoj provinciji bogatoj nitratima, litijumom, srebrom i bakrom.

  Bolivija koja je u određenom smislom započela ovaj rat u kojemu nije niti učestvovala potpisuje ratno primirje 04.04.1884. kojim priznaje vojnu okupaciju svojih obalnih pokrajina. Tek 20 godina kasnije će Bolivija potpisati mirovni sporazum kojim priznaje gubitak pristupa Tihom oceanu.

  Sada u 21 stoljeću Bolivija i dalje traži povratak svojih obalnih pokrajina. Tako je 2013 godine ona zatražila od internacionalnog suda povratak pokrajina koje je izgubila prije 130 godina. Nakon 5 godina suđenja sud je po očekivanju presudio protiv Bolivije, ali narod ove države i dalje sanja nemogući san.

  Dok Bolivija sanja ovaj san Čile uživa u javi. Provincije Perua i Bolovije koje je Čile anektirao 1883/84 godine su iznimno bogate litijem. Riječ je o litiju koji biva glavna sirovina zelene transformacije u svijetu !?