Radikalna promjena

  Mario Draghi je 16.04.2024. održao govor u Briselu na konferenciji o socijalnim pravima u Europskoj uniji. Riječ je o govoru radikalna promjena koji prenosimo pošto je on dobio zadatak napraviti novi plan ekonomskog razvoja Europske unije.

  O tom svom planu on je već govorio, a sada je u svom govoru ponovno priznao ranije europske greške i pozvao na radikalnu promjenu funkcioniranja Europske unije.

    Radikalna promjena

  U određenom smislu, ovo je prvi put da imam priliku početi s vama dijeliti kako se dizajn i filozofija mog izvješća oblikuju.

  Konkurentnost je dugo bila sporno pitanje za Europu. Godine 1994., budući dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju Paul Krugman nazvao je fokusiranje na konkurentnost “opasnom opsesijom”. Njegov argument je bio da dugoročni rast dolazi od povećanja produktivnosti, što je dobrobit svima, a ne kroz pokušaj poboljšanja našeg relativnog položaja u odnosu na druge i zauzimanje njihovog udjela u rastu.

  Čini se da je pristup koji smo zauzeli prema konkurentnosti u Europi nakon krize 2008. potvrdio njegovu tvrdnju. Slijedili smo namjernu strategiju pokušaja snižavanja plaća u odnosu na druge kombinirajući to s procikličkom fiskalnom politikom. Neto učinak je bio slabljenje naše vlastite domaće potražnje i potkopavanje našeg društvenog modela.

  Ključno pitanje tog plana nije da je konkurentnost manjkav koncept nego da je Europa imala pogrešan fokus.

  Okrenuli smo se unutra, videći svoje konkurente među sobom, čak i u sektorima poput obrane i energetike gdje imamo duboke zajedničke interese. Istodobno, nismo dovoljno gledali prema van: uz pozitivnu trgovinsku bilancu, uostalom, nismo posvetili dovoljno pozornosti našoj vanjskoj konkurentnosti kao ozbiljnom političkom pitanju.

  U benignom međunarodnom okruženju, vjerovali smo globalnoj jednakosti i međunarodnom poretku koji se temelji na pravilima, očekujući da će i drugi učiniti isto. Ali sada se svijet ubrzano mijenja i to nas je iznenadilo.

  Što je najvažnije, druge regije više ne igraju po pravilima i aktivno smišljaju politike za poboljšanje svoje konkurentske pozicije. U najboljem slučaju, te su politike osmišljene za preusmjeravanje ulaganja prema njihovim vlastitim gospodarstvima na štetu našeg; a u najgorem slučaju, osmišljene su da trajno ovisimo o njima.

  Kina, na primjer, ima za cilj uhvatiti i internalizirati sve dijelove opskrbnog lanca u zelenim i naprednim tehnologijama te osigurati pristup potrebnim resursima. Ovo brzo širenje proizvodnje dovodi do značajnog viška kapaciteta u više sektora i prijeti potkopavanjem naših industrija.

  SAD, sa svoje strane, koristi industrijsku politiku velikih razmjera kako bi privukao visokovrijedne domaće proizvodne kapacitete unutar svojih granica – uključujući one europskih tvrtki – dok koristi protekcionizam kako bi isključio konkurente i svoju geopolitičku moć da se preorijentira i osigura opskrbne lance.

  Nikada nismo imali ekvivalentan „Industrial Deal” na razini EU-a, iako je Komisija činila sve što je u njezinoj moći da popuni tu prazninu. Unatoč brojnim pozitivnim inicijativama koje su u tijeku, još uvijek nam nedostaje sveobuhvatna strategija o tome kako odgovoriti na više područja. Nedostaje nam strategija kako održati korak u sve oštrijoj utrci za vodstvom u novim tehnologijama. Danas ulažemo manje u digitalne i napredne tehnologije od SAD-a i Kine, uključujući obranu, a imamo samo četiri globalna europska tehnološka igrača među 50 najboljih u svijetu.

  Nedostaje nam strategija kako zaštititi naše tradicionalne industrije od nejednakih globalnih uvjeta za igru uzrokovanih asimetrijama u propisima, subvencijama i trgovinskim politikama. Energetski intenzivne industrije primjer su toga. U drugim regijama, ove se industrije ne samo suočavaju s nižim troškovima energije, već se suočavaju i s manjim regulatornim opterećenjem, au nekim slučajevima primaju goleme subvencije koje izravno ugrožavaju sposobnost europskih tvrtki da se natječu.

  Bez strateški osmišljenih i koordiniranih političkih akcija, logično je da će neke naše industrije zatvoriti kapacitete ili se preseliti izvan EU-a. Nedostaje nam i strategija koja bi osigurala da imamo resurse i inpute koji su nam potrebni za ispunjenje naših ambicija bez povećanja naše ovisnosti. S pravom imamo ambicioznu klimatsku agendu u Europi i ciljeve za električna vozila.

  U svijetu u kojem naši suparnici kontroliraju mnoge resurse koji su nam potrebni, takav plan treba kombinirati s planom za osiguranje našeg opskrbnog lanca – od ključnih minerala preko baterija do infrastrukture za punjenje. Naš je odgovor bio ograničen jer su naša organizacija, donošenje odluka i financiranje dizajnirani za “svijet od jučer” – prije Covida, prije Ukrajine, prije požara na Bliskom istoku, prije povratka rivalstva velikih sila.

  Mi trebamo EU koja je prikladna za današnji i budući svijet. Dakle, ono što predlažem u izvješću za koje me je predsjednica Europske komisije zamolila da pripremim je radikalna promjena, jer to je ono što je potrebno. U konačnici, morat ćemo postići transformaciju u cijelom europskom gospodarstvu. Moramo se moći osloniti na dekarbonizirane i neovisne energetske sustave; integrirani i primjereni obrambeni sustav temeljen na EU-u; domaćoj proizvodnji u najinovativnijim i najbrže rastućim sektorima; na vodeću poziciju u modernoj tehnologiji i digitalnoj inovaciji koja je blizu naše proizvodne baze. Pošto se naši konkurenti brzo kreću mi moramo procijeniti naše prioritete. Potrebne su hitne mjere u sektorima koji su najviše izloženi zelenim, digitalnim i sigurnosnim izazovima. U mom izvješću usredotočeni smo na deset od ovih makrosektora u europskom gospodarstvu.

  Svaki sektor zahtijeva posebne reforme i alate. Ipak, u našoj analizi pojavljuju se tri zajedničke teme za političke intervencije. Prva zajednička nit je omogućavanje razmjera. Naši glavni konkurenti iskorištavaju činjenicu da su gospodarstva kontinentalne veličine kako bi stvorili razmjere, povećali ulaganja i zauzeli tržišni udio za industrije u kojima je to najvažnije. Imamo istu prednost u prirodnoj veličini u Europi, ali fragmentacija nas koči.

  U obrambenoj industriji, na primjer, nedostatak razmjera koči razvoj europskih industrijskih kapaciteta, što je problem koji je prepoznat u nedavnoj Europskoj obrambenoj industrijskoj strategiji. Prvih pet igrača u SAD-u predstavlja 80% njegovog većeg tržišta, dok u Europi čine 45%.

  Ova razlika velikim dijelom nastaje jer je potrošnja EU-a za obranu fragmentirana. Vlade ne nabavljaju mnogo zajedno – suradnička nabava čini manje od 20% potrošnje – i ne usredotočuju se dovoljno na vlastito tržište: gotovo 80% nabave u posljednje dvije godine bilo je izvan granica EU-a.

  Kako bismo zadovoljili nove obrambene i sigurnosne potrebe, moramo pojačati našu zajedničku nabavu, povećati koordinaciju naše potrošnje i interoperabilnost naše opreme te značajno smanjiti našu međunarodnu ovisnost.

  Drugi primjer gdje ne koristimo svoju veličinu su telekomunikacije. Imamo tržište od oko 450 milijuna potrošača u EU-u, ali ulaganja po glavi stanovnika upola su manja od toga u SAD-u, a mi zaostajemo u implementaciji 5G i optičkih vlakana. Jedan od razloga za ovu prazninu je taj što imamo 34 grupe mobilnih mreža u Europi – a to je konzervativna procjena, dok ih zapravo imamo puno više – koje najčešće djeluju na nacionalnoj razini, naspram tri u SAD-u i četiri u Kini. Kako bismo stvorili više ulaganja, moramo pojednostaviti i dodatno uskladiti telekomunikacijske propise u državama članicama i podržati, a ne ometati, konsolidaciju.

  Razmjer je također ključan, na drugačiji način, za mlade tvrtke koje stvaraju najinovativnije ideje. Njihov poslovni model ovisi o mogućnosti brzog rasta i komercijalizacije svojih ideja, što zauzvrat zahtijeva veliko domaće tržište.

  Razmjer je također bitan za razvoj novih, inovativnih lijekova, kroz standardizaciju podataka o pacijentima u EU-u i korištenjem umjetne inteligencije, kojoj je potrebno svo ovo bogatstvo podataka koje imamo – samo kad bi se mogli standardizirati.

  U Europi smo tradicionalno vrlo jaki u istraživanju, ali ne uspijevamo iznijeti inovacije na tržište i unaprijediti ih. Mogli bismo se pozabaviti ovom preprekom, između ostalog, preispitivanjem trenutne bonitetne regulative u bankarskom kreditiranju i uspostavljanjem novog zajedničkog regulatornog režima za novoosnovana tehnološka poduzeća.

  Druga nit promjene je nabava javnih dobara. Tamo gdje postoje ulaganja od kojih svi imamo koristi, ali ih nijedna država ne može izvesti sama, postoji snažan argument za naše zajedničko djelovanje – inače ćemo isporučiti manje u odnosu na naše potrebe: isporučit ćemo manje u klimi, obrani, na primjer, i i u drugim sektorima.

  Postoji nekoliko uskih grla u europskom gospodarstvu gdje nedostatak koordinacije znači da su ulaganja neefikasno niska. Energetske mreže, a posebno energetske veze među članicama, jedan su takav primjer. Oni su neupitno javno dobro, a energetsko integrirano tržište bi smanjilo troškove energije za naše tvrtke i učinilo nas otpornijima u suočavanju s budućim krizama – cilj kojemu Komisija teži u kontekstu REPowerEU.

  Ta energetska povezivanja sustava članica zahtijevaju odluke o planiranju, financiranju, nabavi materijala i upravljanju koje je teško koordinirati – i stoga nećemo moći izgraditi pravu energetsku uniju ako se ne dogovorimo o zajedničkom pristupu. Drugi primjer je naša super računalna infrastruktura. EU ima javnu mrežu računala visokih performansi (HPC) koja je svjetske klase, ali prelijevanja na privatni sektor trenutno su vrlo, vrlo ograničena.

  Ovu bi mrežu mogao koristiti privatni sektor – na primjer novoosnovana poduzeća za umjetnu inteligenciju i mala i srednja poduzeća – a zauzvrat bi se dobivena financijska korist mogla ponovno uložiti u nadogradnju HPC-a i podršku širenju oblaka u EU.

  Nakon što identificiramo ta javna dobra, moramo si osigurati i sredstva za njihovo financiranje. Javni sektor ima važnu ulogu i već sam govorio o tome kako možemo bolje iskoristiti zajednički kapacitet zaduživanja EU-a, posebno u područjima – poput obrane – gdje fragmentirana potrošnja smanjuje našu ukupnu učinkovitost.

  Veći dio investicijskog jaza morat će se pokriti privatnim ulaganjima. EU ima vrlo visoku privatnu štednju, ali ona se uglavnom usmjerava u bankovne depozite i na kraju ne financira rast onoliko koliko bi mogla na većem tržištu kapitala. Zbog toga je unapređenje unije tržišta kapitala (CMU) neizostavan dio ukupne strategije konkurentnosti.

  Treća nit je osiguravanje opskrbe bitnim resursima i inputima. Ako želimo ostvariti svoje klimatske ambicije bez povećanja ovisnosti o zemljama na koje se više ne možemo oslanjati, potrebna nam je sveobuhvatna strategija koja pokriva sve faze kritičnog lanca opskrbe mineralima.

  Trenutno taj prostor uglavnom prepuštamo privatnim akterima, dok druge vlade izravno vode ili snažno koordiniraju cijeli lanac. Trebamo vanjsku gospodarsku politiku koja donosi isto za naše gospodarstvo. Komisija je već započela ovaj proces sa Zakonom o kritičnim sirovinama, ali potrebne su nam komplementarne mjere kako bi naši ciljevi bili opipljiviji. Na primjer, mogli bismo predvidjeti namjensku EU platformu za kritične minerale, prvenstveno za zajedničku nabavu, sigurnu raznoliku opskrbu, udruživanje i financiranje te skladištenje zaliha.

  Još jedan ključni input koji moramo osigurati – a to je posebno važno za vas, socijalne partnere – je naša ponuda kvalificiranih radnika. U EU-u, tri četvrtine poduzeća prijavljuje poteškoće u zapošljavanju zaposlenika s odgovarajućim vještinama, dok je za 28 zanimanja koja predstavljaju 14% naše radne snage trenutačno utvrđeno da imaju nedostatak radne snage.

  S društvima koja stare i manje povoljnim stavovima prema imigraciji, te ćemo vještine morati pronaći interno. Višestruki dionici morat će surađivati kako bi osigurali relevantnost vještina i oblikovali fleksibilne putove usavršavanja.

  Jedan od najvažnijih igrača u tom pogledu bit ćete vi, socijalni partneri. Uvijek ste bili ključni u vremenima promjena i Europa će se oslanjati na vas da pomognete u prilagodbi našeg tržišta rada digitalnom dobu i osnažite naše radnike.

  Ove tri niti zahtijevaju od nas duboko promišljanje o tome kako se organizirati, što želimo raditi zajedno i što želimo zadržati na nacionalnoj razini. Ali s obzirom na hitnost izazova s kojim se suočavamo, nemamo luksuz odgađanja odgovora na sva ova važna pitanja do sljedeće izmjene Ugovora („Ustava”).

  Kako bismo osigurali koherentnost između različitih alata politike, sada bismo trebali biti u mogućnosti razviti novi strateški alat za koordinaciju ekonomskih politika.

  A ako utvrdimo da to nije izvedivo, u određenim slučajevima, trebali bismo biti spremni razmotriti nastavak rada s podskupom država članica. Na primjer, poboljšana suradnja u obliku 28. režima mogla bi biti put naprijed da se mobilizira ulaganja. U osnovi vjerujem da politička kohezija naše Unije zahtijeva da djelujemo zajedno – po mogućnosti uvijek. I moramo biti svjesni da je ista politička kohezija sada ugrožena promjenama u ostatku svijeta.

  Vraćanje naše konkurentnosti nije nešto što možemo postići sami ili samo pobjeđujući jedni druge. To zahtijeva od nas da djelujemo kao Europska unija na način na koji nikada prije nismo. Naši suparnici nas opterećuju jer mogu djelovati kao jedna država s jednom strategijom i uskladiti sve potrebne alate i politike iza toga.

  Ako im želimo parirati, trebat ćemo obnovljeno partnerstvo među državama članicama – redefiniranje naše Unije koje nije ništa manje ambiciozno od onoga što su očevi utemeljitelji učinili prije 70 godina stvaranjem Europske zajednice za ugljen i čelik.

  Hvala vam.

  Analitičar, nacionalist i cinik će komentirati ovaj govor riječima: „Draghi priznaje da je Europska unija tijekom svog postojanja sve radila pogrešno i istovremeno sada traži da joj se prepusti sva vlast jer će sada raditi ispravno”. Kada pišemo sve pogrešno mislimo na trgovinsku politike od osnivanja EU, a potom i opću ekonomsku politiku od 2008.

  Zagovornik Europske federacije će s druge strane komentirati da je ono što on predlaže jedini ispravni put napred.

Poznavatelj načina funkcioniranja Europske unije će samo konstatirati da je za Europsku komisiju riješenje problema uvijek isto. Ono se zove centralizacija, a samo ime problema je nevažno.

Njegov govor možete pročitati još na engleskom jeziku. Isto tako postoje službeni prevodi na francuski kao i na talijanski ili čak španjolski jezik.