Poratni ekonomski model

  Po završetku Drugog svjetskog rata pobjedu u ekonomskim raspravama unutar Bijele kuće je ostvario Charles E. Bohlen (slika). Zbog prije svega njega, a potom i ostalih poratni ekonomski model SAD-a se temeljio na dizanju životnog standarda.

  Tokom rata Amerikanci su imali punu zaposlenost, ali istovremeno tada zarađeni novac nisu mogli trošiti zbog nepostojanja proizvoda za kućanstva koji bi se mogli kupiti. Nakon prelaska na mirnodopski gospodarski model i nakon gotovo 20 teških godina koja su počela velikom depresijom stvoreno je, eksplodiralo je američko potrošačko društvo.

  U razdoblju samo kratke 4 godine (do 1949.) biti će proizvedeno i prodano 21.4 milijuna vozila i 20 milijuna zamrzivača dok je istovremeno postojalo samo 43.55 milijuna kućanstava što znači da je praktički svako drugo kućanstvo imalo televiziju i automobil. Bez obzira na ove nepitno fantastične rezultate ne smijemo zaboraviti da je tada još uvijek 25 % stanovnika živjelo u siromaštvu i na suzbijanje tog siromaštva će raditi američke administracije sljedećih dvadeset godina.

  U svojoj knjizi The Macroeconomics of Populism in Latin America iz 1991. godine Rudiger Dornbusch i Sebastijan Edwards definiraju populizam riječima: “Populizam je pristup ekonomiji koji prioritizira rast BDP-a i redistribuciju na uštrb inflacije i proračunskog deficita vodeći se agresivnim netržišnim gospodarskim politikama”. Kada iz ove definicije isključimo pitanje inflacije tada dobijemo gospodarsku politiku koja je vođena u SAD do izbora Ronalda Reagana za predsjednika.

  Za razliku od doba završetka Prvog svjetskog kada je najviša porezna stopa drastično smanjena s 77 na 24 % po završetku Drugog svjetskog rata se ništa slično neće dogoditi što će dovesti do redistribucije prihoda od najbogatijih prema siromašnima, potrošačima. Tokom pedesetih i šesdesetih godina dvadesetog stoljeća američka ekonomija će rasti prosječno 2.5 % godišnje per capita što predstavlja odličan rezultat u usporedbi s drugim povijesnim razdobljima zbog čega će ovaj period biti nazvan zlatnim dobom kapitalizma.

  Razlozi za taj uspjeh se na unutrašnjem planu nalaze u kapitalističkoj revoluciji nakon koje se obraćala pažnja na nužnost usklađivanja rasta plaća s rastom produktivnosti i BDP-a dok se na vanjskopolitičkom planu razlog nalazio u ratom uništenim ekonomijama razvijenih država. U tih dvadesetak godina dolazilo je i do gospodarskih recesija, ali one bi trajale kratko jer bi pridržavajući se pravila Keynesove ekonomije u slučaju pada gospodarske aktivnost vlade povećale državnu potrošnju čime bise potencijalne recesije praktički odmah završile.

  Društvena osjetljivost i borba protiv ekonomske nejednakosti ovog sistema se najbolje vidi kada se uzmu o obzir primanja najsiromašnijih. Između poratne 1948. godine kada je minimalna plaća iznosila 0.4 dolara i 1968. godine kada iznosi 1.6 dolara ona je uvećana 400 posto. Istovremeno tokom ta dva desetljeća američki BDP se uvećao s 2.020 tisuća milijardi na 4.569 tisuća milijardi ili u prijevodu 226 %. S druge strane udio prihoda koji su ostvarivao 10 % najbogatijih je pao s gotovo 50 % prije velike depresije na manje od 35 % tokom zlatnog doba kapitalizma u SAD. Rezultat te i takve politike je bilo izumiranje velikih štrajkova kao i realne unutrašnje komunističke opasnosti bez obzira na činjenicu da se udio siromašnih u društvu nije drastično smanjio pa je 1963 godine iznosio 22 % što je samo 3 % manje nego u poratnim godinama.

  Do promjene po ovom pitanju dolazi u šesdesetim godinama dvadesetog stoljeća kada predsjednički Ekonomski savjet dolazi do zaključka kako bez obzira na sav eksplozivni gospodarski napredak dvadesetak posto stanovnika SAD-a ostaje živjeti u siromaštvu bez nade u gospodarski napredak. Kako bi se to promjenilo administracija predsjednika Johnsona objavljuje rat siromaštvu tokom kojega će se po riječima njegovog savjetnika i kasnije ministra Josepha A. Califana Jr. broj siromašnih smanjiti s 22.2 % na 12.6 % između 1964. i 1970. godine. Financijska cijena tog dizanja desetaka milijuna Amerikanaca iz siromaštva na godišnjoj razini će iznositi 20 milijardi dolara pošto se ovim reformama povećala federalna pomoć za siromašne s mizernih 10 na 30 milijardi dolara.

  Tekst o zlatnim godinama kapitalizma moramo na kraju završiti objašnjenjem zašto je taj model bio stvoren. To objašnjenje nam daruju riječi Charlesa E. Bohlena:

  „Brendirati kao komunistu svakoga tko koristi riječi Marxa i Lenjina nema smisla jer se u Marxizmu nalazi puno toga što nema veze s komunističkom ideologijom. Mi trebamo stvoriti alternativu komunizmu u sklopu demokracije i kapitalizma kako bi onemogućili razvoj potpunog očaja koji ljude okrene komunizmu”.

  U sedamdesetim i osamdesetim godina postaje više nego očito da je komunistički model neuspješan pa se stoga odustaje od ovog gospodarskog modela.

  Tekst je napisan uz pomoć knjige 25 godina Europske unije.