Populizam u Europi se razlikuje od latinskoameričkog i drugih regionalnih vrsta populizma. Zbog toga on zaslužuje svoju vlastitu definiciju koju pokušavaja izmisliti europski stručnjaci. Ovaj tekst, esej je bio napisan 2019 godine kako bi sudjelovao u raspravi o populizmu u Europskoj uniji.

                        Definicija populizma

  Oko pojma populizma rasprave se vode sada već duže od jednog stoljeća, ali oko njegove definicije nije postignut dogovor. Za bivšeg savjetnika MMF-a Barrija Eichengreena danas populizam predstavlja politički pokret koji je nastrojen nacionalistički i protiv političko-ekonomske elite. Mi se možemo složiti s ovom definicijom, ali samo ako gledamo današnje doba u zapadnom svijetu što nam mora biti neprihvatljivo. Prije više od 30 godina Dornbursch i Edwards su definirali Latinskoamerički populizam riječima:“Populizam je pristup ekonomiji koji prioritizira rast ekonomije i preusmjeravanje novac prema siromašnima na uštrb inflacije i deficita“. Glavni problem s tom definicijom je da govori prije svega o Latinskoj Americi između Drugog svjetskog rata i 1990 godine tako da je ona danas potpuno nekorisna.

  Ako dalje tražimo definiciju populizma dolazimo do Goowyna koji tvrdi da je populizam pozitivna demokratska snaga. Tu se naravno nalazi i Adorno koji živeći u doba nacizma, komunizma i fašizma tvrdi:„nezadovoljstvo stvoreno između demokratskog ideala i stvarnosti građana se na kraju okrene protiv demokracije. To se događa jer demokratski izabrane vlade ne ispune svoja obećanja pa onda glasači počnu smatrati da je riječ o prevari nakon čega zahtijevaju stvaranje drugačijeg sistema.“ Ta ovdje navedena najstarija definicija populizma je ujedno i najtočnija jer je ona vrijedila jučer, vrijedi i danas, a vrijediti će i sutra. Kada danas govorimo o populizmu kritičari uvijek osuđuju autokratske tendencije pri tome zaboravljajući da je svaki pokret u povijesti koji je pokrenuo političke promjene imao svog predsjednika. Komitetima nije moguće promijeniti neuspješni režim. Za to je uvijek bio potreban lider koji će tako nešto pokrenuti.

  Gledajući današnje doba mnogima je najteže priznati da živimo u vremenu kolapsa liberalne demokracije i to predstavlja naš osnovni problem. Mounk to tiho priznaje govoreći da možemo imati demokraciju bez prava ili prava bez demokracije, ali on istovremeno odbija priznati da je vjerojatno nemoguće spasiti sistem koji je postojao do 2008 godine. Najvjerojatnije zapad može spoznati tu istinu samo kada čuje takvu poruku s istoka od indijca Appaduraja koji tvrdi: „Europski primjer demokratskog umora nam najbolje ukazuje na želje velikog broja političkog grupa i pokreta da uživaju u beneficijama globalizacije bez tereta demokracije“ što na kraju predstavlja izvor Europskog populizma.

                       Istočnoeuropski populizam

  U Europskoj uniji imamo dvije vlade koje mediji i europske institucije nazivaju populističkima pa je red vidjeti njihove uspjehe i neuspjehe. Prije formiranja Orbanove vlade u Mađarskoj i vlade stranke Pravo i Pravda u Poljskoj tamošnje ranije vlade su prodale većinu banaka strancima. Odgovorajući na to ove vlade su kao svoj prvi cilj proglasile vraćanje vlasništva banaka natrag u Mađarsku i Poljsku. Drugi njihov cilj biva ukidanje OMF-ova kojima upravljaju banke, dok je treći bio uvođenja poreza bankama. Poljska je još dodatno vodila pravni rat s Europskom unijom o uvođenju specijalnog poreza velikim trgovačkim centrima u kojemu je tek prošle godine pobijedila. Taj novac koji su putem poreza prije svega uzeli privatnim financijskim institucijama ove vlade su preusmjerile prema obiteljima i umirovljenicima, povratku u državno vlasništvo ranije privatiziranih tvrtki i smanjenju javnog duga.

Za platnu bilancu i BDP rast su korišteni podaci Svjetske banke.

  Ova tablica nam jasno ukazuje da takozvane populističke vlade vode više nego razumnu gospodarsku politiku koja je iz Europske perspektive istovremeno izuzetno popularna među glasačima jer štiti socijalnu koheziju.

  Zapadni kritičari vole tvrditi da nema slobodnih medija u Mađarskoj i Poljskoj što je stvarno smiješno. Kriticizam o slobodnim medijima je blago govoreći apsurdan. On je apsurdan pošto je urednik The Economist-a izjavljio da zapadni mediji ne pišu istinite nego pravedne vijesti. Kada su pitali ljude na zapadu zašto ne vjeruju medijima odgovori koje su dobili nisu nikog iznenadili. Drugi najpopularniji je bio da se vijesti koje imaju u „slobodnim medijima“ previše bave emocijama nasuprot činjenicama. Nakon toga na trećem mjestu je bio odgovor bio da mediji previše lažu da bi im se vjerovalo.

  Danas glavna razlika između građana zapadne Europe i onih istočne je njihovo stanje uma. Većina građana zapadne Europe danas vjeruje svijetu koji prezentiraju zapadni mediji i političari. S druge strane većina građana istočne Europe zbog komunističke prošlosti vjeruje da im mediji i političari lažu tako da oni prije svega vjeruju svojoj obitelji, prijateljima i susjedima. Tokom komunizma oni i njihove obitelji su se naslušali idealističkih poruka koje nisu imale veze s realnošću tako da danas oni vjeruju kako idealizam koji mediji zastupaju predstavlja najbrži put u pakao. Uzimajući to u obzir mi sada možemo razumjeti zašto su građani istočne Europe od prvog dana protiv primanja migranata i zašto zelene stranke ne uživaju nikakvu podršku.

  O tome kako u zapadnoj Europi blokiraju potencijalne izborne pobjede populističkih stranaka možete čitati ovdje.