Populisti i elitisti
Po završetku Drugog svjetskog rata u zapadnim demokracijama možemo to slobodno reći da politički nisu postojale podjele na takozvane populiste i elitiste. Da razlike su uvijek postojale, znači i tada, ali tadašnja elita je u svemu sudjelovala zajedno s narodom. Dovoljno nam se je sjetiti Sandra Petrinija u Italiji, Piet de Jong u Nizozemskoj ili Nixona u SAD koji je o svom djetinjstvu rekao “bili smo siromašni, ali dobro je da to nismo znali”.
Oni su jedan od najboljih primjera elite koja je vladala u prvim desetljećima nakon Drugog svjetskog rata u zapadnim državama znajući vrlo dobro želje svojih sugrađana kojima su i oni stvarno pripadali. To se sve promjenilo sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća kada dolazi do promjene, kada se pojavljuje nova elita potpuno odvojena od glasača, njihovih briga i želja.
Normalna ljudska reakcija na tu promjenu u demokracijama, koje su to de facto prestale biti postaje nastanak takozvanih populista. Velika većina populista nisu niti fašisti, niti nacisti niti anarhisti nego osobe koje žele više demokracije, više referenduma i političare koji slušaju više njih,a manje ekonomsku i političku elitu. Ta njihova koncepcija demokracije se razlikuje liberalne koncepcije koja je s vremenom postala sve elitističkija u svom karakteru potpuno ignorirajući građane i njihove želje.
Populizam se znači bavi legitimnim demokratskim pitanjima koji muče desetke, stotine milijune stanovnika i koji žele da se o njima raspravlja. Oni za početak pitaju kako se to elita potpuno odvojila od života i briga stanovnika, glasača. Oni otvaraju pitanje ukidanja nacionalne države koju građane vide kao jedinu društvenu konstrukciju koja uspješno organizira naše političke i socijalne živote.
Populisti otvaraju pitanje kapaciteta zapadnih država da prihvate, da integriraju sve veće brojeve migranata što dovodi do najbrže mirnodopske promjene stanovništva u ljudskoj povijesti. Oni se isto pitaju zašto se gospodarska struktura zapada mijenja na način da se stvaraju iznimno nejednaka društva sličnija po nivou nejednakosti onima u Latinskoj americi i drugim gospodarski neuspjelim državama nego onome što je prije samo tako malo vremena bilo kod njih. Oni isto tako traže da prioritet kod zapošljavanja i socijalne zaštite imaju oni koji su uplaćivali i koji danas uplaćuju u državne kufere.
Populistički nastrojeni građani isto tako dovode u pitanje globalizaciju pitajući se gdje nas to elita vodi i kakav oni to svijet žele stvoriti. Jedno od posljednjih legitimnih pitanja koje si postavljaju populisti je da li sve svjetske religije podržavaju ženska i LGBT prava ?
Neupitna istina je da među populistima možemo naći rasiste i ksenofobno nastrojene osobe, ali velika većina populista to nije i oni traže da se pokrene rasprava o legitimnim pitanja na koje se trebaju dati odgovori. Kako moderna elita uvjerena u svoju moć odbija pregovarati, odbija promjeniti svoje ciljeve danas imamo situacija takva kakva je.
Izbor Trumpa u SAD, Modija u Indiji (na slici) kao i Brexit predstavljaju stvarnu izbornu volju građana, dok s druge strane volju elitista najbolje predstavlja izjava predsjednika europske komisije o zabrani održavanja novih referenduma.
Ukratko populisti su oni koji žele da njihove države donose odluke,a ne neke internacionalne organizacije koje nikome nikada ne odgovaraju koje s druge strane zagovaraju elitisti. Populisti ujedno davaju važnost stabilnosti dok elitisti podržavaju stalnu nestabilnost prouzročenu globalizacijom i demografskom promjenom. To je ujedno glavna razlika između populista i elitista, glavna razlika između populista i naših sadašnjih vlada.