Pariška komuna

  Pariška komuna, prva tako bi mogli reći komunistička država na svijetu je formalno pravno gledajući postojala između 18 ožujka i 28 svibnja 1871 godine, prije točno 150 godina.

  Priča o Pariškoj komuni započinje još 1865 godine kada Napoleon III naivno vjeruje Bismarsku koji mu nudi teritorij u zamjenu za neutralnost tijekom budućeg rata Prusije i Italije protiv Austrije.On je vjerovao da će ovaj rat trajati godinama tijekom kojih će i od jednih i od drugih u zamjenu za neutralnost dobivat novac ili teritorij.

  Brzi poraz Austrije je šokirao Napoleona III koji počinje tražiti saveznika za rat protiv Prusije samo da bi otkrio kako mu više nitko ne vjeruje. Na kraju stanovnici Pariza nasjedaju na Bismarkovu diplomatsku provokaciju demonstracijama tražeći objavu rata Prusiji. Napoleon III će na kraju tu objavu rata potpisati 19 srpnja 1870.

  Već 2 rujna 1870 Napoleon III koji se igrao generala je kapitulirao zajedno s 130.000 svojih vojnika nakon bitke kod Sedana. Dva dana kasnije onaj isti Pariz koji je u srpnju demonstrirao tražeći objavu rata Prusiji sada smjenjuje cara i proglašava Treću republiku istovremeno tražeći nastavak rata. Na kraju će i Republika biti poražena pa biva prisiljena potpisati ponižavajući mirovni sporazum nakon kojeg Pruska vojska 01 ožujka 1871 ulazi u predgrađa Pariza.

  U to doba, znači početkom ožujka 1871 postojala je Francuska vlada smještena izvan Pariza koja zapovjeda francuskom vojskom i s druge strane lokalna vlada Pariza koja upravlja s tamošnjom nacionalnom gardom. Do izbijanja revolucije i proglašenja Pariške komune dolazi nakon što 18 ožujka francuska vojska pokuša preuzeti pod svoju kontrolu zastarjele topove glavnog grada čemu se usprotivili Nacionalna garda što je dovelo do oružanog sukoba.

  Već prvog dana postojanja Pariške komune počelo je s pogubljenjima narodnih neprijatelja. Nezgodnu čast da prvi bude pogubljen je imao republikanski general Jacques Leon Clement-Thomas kojeg je inače Napoleon III držao u zatvoru.

  Do uspostavljanja u pravom smislu te riječi vlade ove komunističke državice dolazi 28 ožujka 1871 nakon čega ona počinje donositi zakone. Neki od tih zakona će 47 godina biti kopirani prvo od Bošljevičke Rusije, a potom i od svih drugih komunističkih država. Prvi od tih zakona je bio da će zastava Pariške komune biti crvena, socijalistička i da neće imati Francuske nacionalne boje. Nakon toga je došao onaj o pravu radnika da preuzmu u svoje vlasništvo tvrtke s tim da će država platiti odštetu vlasnicima i potom zakon o odvajanju crkve i države. Ovaj zakon je u realnosti bio moderan, ali on nije zaživio pošto su vojno-policijske snage Pariške komune uhićivale svećenike pa će tako uhititi i potom kasnije pogubiti nadbiskupa Pariza Georgesa Darboya.

  Možemo slobodno reći da teroristička vlada uspostavljena u Parizu jednostavno nije imala nikakve šanse za uspjeh. Svojim načinom vladanja oni su i teoretski gledajući protjerali posljednje simpatizere koji su im mogli pomoći pa se ubrzo samo čekao kraj.

  Taj kraj je došao tijekom takozvanog krvavog tjedna koji započinje 21 svibnja 1871 godine ulaskom Francuske vojske u Pariz,a završava 28 svibnja kada je Pariška komuna poražena. Najbolji dojam o tadašnjoj europskoj reakciji nam ostavljaju novinski izvještaji iz tog doba. Novine nam tako 1 lipnja 1871 godine govore da je Victor Hugo zbog svog navijanja za Parišku komunu morao bježati iz Belgije da ga građani ne bi ubili kada se pročulo za njene zločine i ubojstvo nadbiskupa Pariza. Talijanska vlada je istovremeno zatvorila svoju granicu s Francuskom kako bi omogućila revolucionare da pobjegnu na njen teritorij.

  U određenom smislu epitaf Pariške komune je napisao Lenjin kada govori zašto je ona poražena. Po njemu ona je bila poražena jer nije pobila dovoljno narodnih neprijatelja nego im je moralizirala pokušavajući ih reeducirati i jer je potcjenila važnost građanskog rata i pobjede u njemu. Zahvaljujući Pariškoj komuni Lenjin će 1917 godine znati što učiniti kako bi njegov revolucinarni režim proživio