Paranoja
Mi danas živimo u društvu kojem vlada elita koja odbija priznati događaje iz 2016. Po njima lažne vijesti su okrenule stanovnike protiv njih ciljeva. Danas navodimo dvije studije koje ukazuju da je to paranoja.
Te 2016 godine Amerikanci su za svog predsjednika izabrali Donalda Trumpa, dok su Britanci izabrali napuštanje Europske unije.Za ta dva šoka su zapadne elite optužile lažne vijesti jer niti jedan normalan stanovnik bez njih ne bi podržao Trumpa ili izlazak iz EU. Zbog toga danas zapadni režimi neprekidno viče o dezinformacijama.
U cilju pojašnjavanja stvaren situacije pročitali smo analizu koju je napisala Harvard Kennedy School o dezinformacijama. Njoj smo dodali analizu stručnjaka s University of Cambridge i par drugih koje ovdje nećemo navoditi.
Borba protiv deizinformacija ili borba za informacije je ime analize Harvard Kennedy School koju spominjemo. U njoj se navodi kako stručne studije navode da jako maleni broj građana prati dezinformacije. Riječ je o samo oko 5 % stanovnika.
Različite stručne analize su ukazale da u SAD između 0.7 i 6 % osoba koja na internetu prati vijesti čita dezinformacije. Za razliku od SAD-a u Europi je taj postotak jasno utvrđen. On u Francuskoj iznosi između 4 i 5 % stanovnika koji prate vijesti samo na internetu. U Njemačkoj je navodno riječ o samo 1 % tih čitatelja, a u Velikoj Britaniji 0.1 %. Tome ćemo još dodati da je tijekom izbora za Europski parlament samo 4 % postova dijeljenih na Twitteru došlo iz nevjerodostojnih izvora.
Ukratko Harvard Kennedy School nam navodi da je utjecaj dezinformacija u stvarnosti minoran. Mogućnost da taj utjecaj drastično poraste po njima nije realističan i to se u stvarnom životu ne može dogoditi. Zbog toga njihov savjet biva da se režimi ne bore protiv deinformacija nego da se utječe na što šire prihvaćanje istinitih podatak.
Cambridge studija na početku ukazuje kako je teško uočiti što je informacija, a što dezinformacija jer prvo treba utvrditi istinu. Kao primjer toga se uzima početak korona pandemije kada su kao dezinformacija bile odbačene znanstvene teorije. Riječ je o teorijama koji su kasnije potvrđena kao istinite, a na početku su proglašene lažnima.
Potom se studija bavi samom definicijom dezinformacija. Ona tako navodi stručnjake koji navode da je dezinformacija namjerno širenje lažnih vijesti. Potom se poziva na druge koji se pitaju kako utvrditi namjeru i tako nam ukazuje zašto ona nije nikada pravno definirana.
Nakon toga red je spomenuti dio studije koji nam govori da se najčešće tvrdi da dezinformacija vodi glasače da glasuju protiv vlastitih interesa. Kao primjer toga se navode Brexit i Donald Trump, ali glavni dio priče biva da ne postoje dokazi koja ukazuju da je to istina. Ne postoje nikakvi analitički ili bilo kakvi drugi dokazi u tom smjeru !? Isto tako ne postoje nikakvi dokazi da dezinformacije i lažne vijesti dovode do društvene polarizacije.
Znanstvenici bez obzira na struku vole optužiti dezinformacije i lažne vijesti za sve probleme. Oni ih optužuju za protivljenje teoriji o klimatskim promjenama, borbi protiv korone i svega drugog. Na to ova studija govori: „kada bi dezinformacija bila jedini faktor,a ne jedan od mnogih tada bi strah od nje bio opravdan i borba protiv nje nužna”.
Time ćemo završiti ovu priču o znanstvenoj analizi dezinformacija pošto nam nije namjera ovdje spominjati konkretne slučajeve. Riječ je bila o kratkom pogledu na to kako znanstvena zajednica komentira borbu protiv dezinformacija.
Naše mišljenje je da oni borbu protiv dezinformacija smatraju prije svega paranojom nastalom nakon demokratskog poraza vladajuće elite 2016 godine.