Nije rasizam

  Službena pozicija zapadne elite i možemo reći zapadnih režima je da se prije svega samo rasisti protive migrantima. To predstavlja laž koje se ne bi niti Goebbels sramio što ćemo dokazati koristeći moderne primjere o kojima se ne govori u našim “slobodnim” medijima.

  Južna Afrika je jedna od država koje jako dobro znaju što je to rasizam. Do 1994 godine ovom državom su vladali bijelci koji čine samo 11 % stanovništva dok su crnci koji čine 77 % živjeli u siromaštvu bez prava glasa. Bez obzira na takav rasistički poredak Južna Afrika je bila najbogatija Afrička država, a to je i danas ako ništa drugo onda za područje južno od Sahare. Zbog toga ona kao magnet privlači stanovnike ostalih subsaharskih država koji migriraju prema njoj. Procjenjuje se da u Južnoj Africi živi više od 260.000 azilanata i onih koji traže azil dok tom broju trebamo dodati i 3.1 milijuna registriranih ekonomskih migranata. Ovoj masovnoj migraciji u Južnu Afriku se protivi tamošnje stanovništvo što dovodi do redovnih nemira koja završavaju s ranjenima, ubijenima i pljačkom. Kao primjere toga dovoljno nam je spomenuti velike nemire 2017 i 2019 godine bez da idemo u daljnju prošlost. Riječ je o nemirima između Afrikanaca i Afrikanaca tako da očito ne može biti riječ o rasizmu koji se temelji na boji kože.

  Sličnu situaciju imamo u Južnoj Americi povodom totalnog gospodarskog raspada Venecuele. Taj kolaps je rezultirao migracijom milijuna stanovnika u susjedne države što nije oduševilo tamošnje stanovnike. Naseljavanje 1.5 milijuna migranata iz Venecuele u Kolumbiju je tamo očekivano izazvalo javno nezadovoljstvo i proteste lokalnog stanovništva. Identično se dogodilo i u Brazilu gdje su stanovnici graničnog grada napali migrante iz Venecuele tjerajući ih natrag u njihovu državu. Bez obzira na ove proteste, demonstracije lokalnog stanovništva vlade Kolumbije i Brazila su odlučile ignorirati želje vlastitih državljana i nastaviti primati migrante. Za kraj ove priče o migrantima nam je važno naglasiti kako nema razlike u boji kože ili religiji između države iz koje dolaze migranti i države u koju dolaze tako da ponovno nema rasizma. S druge strane lokalni promatrači konstatiraju da postoji potencijalni rasizam, a on se tiče međunarodne zajednice. Gledajući brojeve mi otkrivamo da međunarodna zajednica dava 1.500 dolara po svakom sirijskom izbjeglici i samo 125 dolara po svakom venecuelanskom izbjeglici.

  Kao posljednji primjer sukoba lokalnog stanovništva i migranata ćemo ovdje navesti narod Rohingya čiji politički predstavnici su pokrenuli 2017 godine pobunu s ciljem stvaranja neovisne države. Odgovarajući na ovu pobunu vojska Myanmara je protjerala s svog teritorija u Bangladeš 750.000 pripadnika naroda Rohingya. Na taj način, s tim etničkim čišćenjem budistički Myanmar je ostvario pobjedu u ratu. Posljedice ove taktike nisu osjetile samo Rohingya nego i siromašni, muslimanski Bangladeš koji se morao pobrinuti za ove muslimanske izbjeglice. Na početku su stanovnici Bangledeša otvorenih vratiju primili susjede u nevolji, ali kako je vrijeme prolazilo razmišljanje lokalnih stanovnika se promjenilo. 2019 godine lokalnom stanovništvu i vladi Bangladeša je nakon nemira prekipilo po pitanju izbjeglica pa ih zatvaraju u izbjegličke kampove, ukidaju im dostupnost mobitela i interneta i pokušavaju ih prisilno vratiti u Myanmar. Ponovno je ovdje riječ o osobama iste boje kože i iste religije kao i u Južnoj Africi ili Južnoj Americi.

  Činjenica da pripadnici jednog naroda ne žele da se na njihov teritorij masovno naseljavaju pripadnici drugog naroda ne predstavlja rasizam ili ako ništa drugo ne predstavlja rasizam temeljen na boji kože ili religiji kako to prezentiraju zapadne vlade. Riječ je o jednostavno o najnormalnijoj ljudskoj reakciji bez obzira da li veliki broj migranata dolazi iz susjednih država kao u ovim primjerima ili s drugog kraja svijeta kao u europskom primjeru.