Nepovjerenje

  Najveći neprijatelj SAD-a nisu Rusija, Kina ili neka treća sila/organizacija. Najveći neprijatelj SAD-a su moderne tehnologije koje ništa ne zaboravljaju i tako stvaraju opravdano nepovjerenje prema Washingtonu.

  Jedan od razloga za prvobitne uspjehe ruske invazije Ukrajine je bilo nepovjerenja Ukrajinaca u SAD. Washington DC je upozoravao Kijev na rusku invaziju koja samo što nije počela, ali mu je malo tko vjerovao. Samo oko četvrtine Ukrajinaca je vjerovalo da će doći do invazije koju SAD najavljuje. Čak niti predsjednik Zelenski nije vjerovao da je Putin „toliko lud” da počne invaziju,a to nismo vjerovali niti mi.

  Razlog za to laganje su beskrajne laži kojima je SAD opravdavao svoje invazije. To je dovelo do toga da SAD danas ima nedostatak vjerodostojnosti kao što Europska unija ima demokratski deficit. Oba pojma su odavno ušla u svjetski rječnik i nisu naša izmišljotina ili teorija zavjere.

  Prvi neupitni primjer koji uništava vjerodostojnost SAD-a je Vijetnamski rat. SAD je oušao u ovaj rat nakon incidenta u zaljevu Tonkin. Riječ je bila o događaju iz 04 kolovoza 1964 kada su navodno američku mornaricu napali sjevernovijetnamski brodovi. O tom napadu je američki predsjednik Johnson izjavio: „Koliko ja znam možda naša mornarica je tamo gađala kitove” .

  Bez obzira na taj skepticizam predsjednika Kongres je dao ovlast predsjedniku da otpočne rat protiv Sjevernog Vijetnama. 37 godina nakon ove američke objave rata SAD je pustio u javnost dokumente koji ukazuju da Sjeverni Vijetnam nije bio napao američke brodove. Ti dokumenti ne ukazuju samo to nego i da je američka obavještajna zajednica lažirala dokumente kako bi oni govorili da je do napada došlo.

  Ukratko SAD je izmislio napad Sjevernog Vijetnama kako bi mogao započeti invaziju Vijetnama. Nakon te priče iz šesdesetih godina dolazi nam ona s kraja Hladnog rata o Iraku.

  To je bilo vrijeme kada SAD uspješno radi na urušavanja SSSR pored ostalog i rušenjem cijene nafte. Držeći se te politike on je pozvao svoje saveznike da puste što više nafte na tržište rušeći tako njenu cijenu. Jedan od tih prijatelja je bio i Kuvajt koji svojim pumpanjem nafte vodi pored ostalih i Irak u bankrot.

  Povodom ove tematike diktator Iraka Sadam Husein će nakon neuspješnih pregovora s Kuvajtom pozvati američkog ambasadora u Iraku. Irački izvori govore da je on dao blagoslov Iraku za invaziju Kuvajta dok američki navode drugu priču. Oni navode da je veleposlanik izjavio da je za SAD nevažno pitanje mjesta na kojem se nalazi granica Iraka i Kuvajta.

  Po tom pitanju slobodni smo vjerovati ili ne SAD-u, ali potom ova država postaje jedina svjetske velesila. Nakon prvog iračkog “incidenta” dolazi onaj o danim obećanjima da se NATO neće širiti na istok ako SSSR dopusti ujedinjenje Njemačke i ukidanje istočnog bloka. Nakon tog prekršenog obećanja dolazi do zloglasne američke invazije Iraka 2003 godine.

  Ta invazija je nanijelo veće političke štete SAD-u od bilo kojeg poteza u posljednjih 100 godina. Riječ je bila o invaziji koja kao opravdanje navodi postojanje oružja za masovno uništenje (slika govora) koje u stvarnosti ne postoji. Jednostavno osnovni cilj invazije je bila otvorena državna pljačka iračke nafte.

  To je u javnosti najpoznatiji incident dok je u diplomatskim odnosima puno važnija neopravdana invazija Libije 2011 godine. O toj invaziji je Sjeverna Koreja otvoreno izjavila:

  „U zamjenu za sigurnosna jamstva i bolje odnose s Zapadom Libija je odustala od nuklearnog oružja samo da bi potom od njega bila napadnuta”.

  Ovaj omraženi režim je svojom izjavom rekao ono što mnogi misle, ali se ne usude reći. On je izjavio da se SAD-u i njegovim obećanjima ne može vjerovati, on je javno ukazao na slona u staklarni kojeg se nitko ne usudi spomenuti.

  Zbog tih i bezbrojnih drugih laži SAD je danas dječak koji viče vuk pa mu više nitko ne vjeruje kada se vuk stvarno pojavi.