Nejednakost
Gospodarska i sociološka povijest nas uči da svaka veća, ozbiljnija kriza dovodi do pada nejednakosti u državi dok duga razdoblja stabilnosti dovode do fosiliziranja sustava u kojemu bogati iz generacije u generaciju povećavaju svoje bogatstvo. Povjesno gledajući najkatastrofalnija od svih europskih kriza je bila ona vezana s epidemijom kuge u 14 stoljeću. Veliki broj oboljelih i umrlih je za preživjele rezultirao s povećanjem plaća između 50 i 100 %, dok su istovremeno tadašnjim plemićima snižena primanja za 20 %.
Po pitanju nejednakosti nešto slično se dogodilo tokom Prvog i Drugog svjetskog rata kada su najbogatiji uplašeni mogućnošću gubitka rata i svog bogatstva prihvatili stvaranje jednakijeg društva. Dok je po završetku Prvog svjetskog rata porezna stopa za najbogatije u SAD smanjena s 77 na 24 % ona će po završetku drugog biti povećana na 91 % u cilju redistribucije novca od bogatih prema siromašnima što je dovelo do stvaranja moderne države blagostanja.
O današnjem stanju naših sustava najbolje je rekao Warren Buffett, 4 najbogatiji čovjek na svijetu riječima “ja plaćam porez po stopi od 17.4 %, a moji radnici po stopama od 33 do 41 posto“. Tim riječima on je ujedno neznajući najbolje prikazao promjene u političko-društvenom sustavu koji dugo vremena nije imao stvarne krize, sustava u kojem tajkuni desetljećima donose nove i nove zakone kako bi povećali vlastito bogatstvo na uštrb svih drugih građana.
Tako su funkcionirale države prije rođenja Krista, u VIII, XIV i XIX stoljeću, a tako funkcioniraju i sada. Mi smo danas suočeni s dva osnovna problema. Prvi je da ovo nije niti približno toliko ozbiljna kriza koja bi dovela do promjene u funkcioniranju sustava dok je drugi problem da živimo u Europskoj uniji koja je neka neobična kombinacija konfederacija i federacije. „Naša” Unija tako u gospodarskom smislu istovremeno je i nije država što je na kraju dovelo do žestokih reakcija po pitanju državnog pomaganja kompanijama u krizi.
Njemačka koja je neupitno gospodarski i politički najjača članica Europske unije pa stoga ima i najveće financijske resurse izaziva svojim financijskim paketom pomoći opravdanu paniku kod drugih članica. Lufthansa tako pregovara s njemačkom vladom o 9 milijardi eura pomoći što će dovosti do samo jednog od narušavanja tržišne utakmice u Europskoj uniji. Toga su svjesni i u Lufthansi pa je njen direktor dao svečanu pionirski riječ da taj novac neće biti zloupotrebljen, da neće biti upotrebljen za kupovinu drugih kompanija ,ali druge stvari u toj izjavi nije spominjao.
Po službenim podacima Europske unije do sada je Njemačka dala više financijske pomoći svojim kompanijama nego sve druge članice Unije zajedno. Gledajući postotke Njemačke je dala 51 % svih državnih subvencija u EU, Francuska 17 %, Italija 16 % dok su sve druge članice zajedno s Velikom Britanijom dale 16 % subvencija. Na popisu poznatijih njemačkih tvrtki koje su dobile državnu subvenciju se nalaze K+S, Thyssenkrupp, Puma, Adidas,TUI, Ceconomy, Sixt, Leoni, Deutsche Bahn (vlasnik Arrive), Condor i drugi
Uz pomoć ove državne financijske injekcije te kompanija će sada pregaziti svoje poslovne konkurente na europskom tržištu. Uzmimo samo kao primjer naše autobusne kompanije i upitajmo se da li će se na primjer Čazmatrans grupa i Croatia Bus moći cjenovno boriti s Arriva grupom čiji gubici zbog korona virusa će biti pokriveni od njemačke vlade ?
Identično vrijedi i za sve druge domaće poslovne subjekte, kao i one u drugim članicama Europske unije čega su svjesni u Europskoj komisiji. Po riječima Paola Gentilonija, povjerenika za ekonomiju obnova gospodarskih aktivnosti će biti neujednačena što predstavlja prijetnju zajedničkom tržištu i eurozoni dok je Valdis Dobrovskis , zamjenik predsjednika Europske komisije upozorio da pri obnovi gospodarske aktivnosti jednaka pravila vrijede za sve. Oni vrlo dobro znaju da je trenutačna gospodarska politika Njemačke u potpunoj suprotnosti s kohezijskom politikom EU, ali tu ništa ne mogu.
Te pritajene kritike Njemačke politike u realnosti ništa ne vrijede jer kao što smo već rekli Njemačka je dala 51 % svih državnih subvencija u EU iako ona predstavlja samo 21-22 % BDP-a Europske unije što će dovesti do povećanja gospodarskih razlika između EU članica do povećanja nejednakosti. Jednostavna svaka kriza predstavlja ujedno i priliku da se ojača utjecaj i kontrola Njemačke u Europskoj uniji.