Moderne kolonije

Realno gledajući u modernom svijetu države se dijele na one koje proizvode nove vrijednosti i one koje žive od prodaje sirovina. Prve države slobodno možemo nazvati razvijenima, a druge kolonijama. U prvu skupinu ovih država spadaju na primjer Njemačka, Japan i SAD dok u drugu spadaju osim afričkih država spadaju Australija i Rusija.

Dok za mnogo od čitatelja uvrštavanje Rusije u popis kolonija neće predstavljati neko iznenađenje uvrštavanje Australija će predstavljati neupitni šok. Kada pogledamo podatke u Australskom izvozu otkriti ćemo da su 32.6 % izvoza u 2019 činila mineralna goriva, 28.9 % su činili razni minerali, a 6.6 % su činili dragocjeni metali. Zajedno su znači sirovine činile 68.1 % izvoza Australije dok nam je nužno naglasiti da niti jedan drugi proizvoda nije sudjelovao u izvozu s 5 % ili više (najbliže je meso s 4.2 %). Kada onda gledamo iz ranije navedene perspektive Australija je istovremeno kolonija pošto jedino što prodaje svijetu su sirovine iako je ujedno i moderna razvijena država.

Rusija koja je ako ćemo vjerovati zapadnim medijima svjetska sila koja narušava zapadne demokratske režime je na svoj put pretvaranja u državu koja živi samo od prodaje sirovina krenula još u šesdesetim godinama dvadesetog stoljeća. Preciznije začetak ovog trenda iz Europske perspektive nalazimo u 1968 godini kada Sovjetski Savez potpisuje dogovor s Saveznom republikom Njemačkom o prodaji nafte koja će kroz naftovod dolaziti do Njemačke.

To će rezultirati situacijom da je sovjetski izvoz energije do 1980 godine rastao po stopama od 10 % godišnje. Te 1980 godine Sovjetski savez će izvesti 27.4 milijuna tona energije, a 1986 godine će ova cifra porasti na 32.1 milijun tona. Na kraju Sovjetski savez će potpuno ovisiti o izvozu energije tako su na primjer ostale zapisane riječi sovjetskog premijera koji je bio naredio „Nemamo dovoljno kruha. Daj nam 3 milijuna tona energije iznad plana proizvodnje” (za izvoz).

Gotovo 30 godina nakon propasti Sovjetskog saveza situacija u Rusiji se nije promjenila pa ona izvozi 5.2 milijuna barela nafte dnevno čemu moramo dodati i 2.4 milijuna barela petrolejskih proizvoda. Sve u svemu izvoz nafte i sličnog čini 36 % proračunskih primanja Ruske federacije. Sveukupno gledajući 60 % ruskog izvoza čini naftni proizvodi zajedno s plinom, dragim kamenjem, bakrom i slično što svima ne predstavlja nikakvu tajnu.

S druge strane Rusija danas za razliku od nekadašnjeg SSSR-a više ne uvozi pšenicu nego moderne proizvode. To su prije svega strojevi, kompjuteri, smartphoni, automobili, kamionu, autobusi, avioni, lijekovi, plastika što nam ukazuje da je Rusija realno gledajući zaostala država ili kao što smo na početku rekli kolonija koja izvozi sirovine, a uvozi gotove proizvode.

Najbolji primjer ove zaostalosti Rusije možemo vidjeti u ratnim avionima kojima se ona toliko ponosi. SAD je počeo koristiti mlazne lovce pete generacije još 2005 godine, Kina 2017, a Rusija će to učiniti najranije 2023 godine. Indija inače taj lovac kojeg Rusija dizajnira smatra tehnološki zaostalim pa nije zainteresirana za njegovu nabavu. O općenito ruskoj zračnoj industriji dovoljno je reći da samo 22 % flote putničkih aviona u vlasništvu Aeroflota čine avioni proizvedeni u Rusiji.

Naša poanta bi bila da niti Rusija niti Australija nisu u stvarnosti moderne države nego države, kolonije koje žive na prodaji svojih mineralnih resursa. Taj dio specijalno ne bi smjeli zaboraviti kada govorimo o Rusiji koju zapadni mediji pretvaraju u moćno Carstvo zla koje potkopava zapadne demokracije. U stvarnosti zapadne demokracije svojom politikom neoliberalizma i multikulturalizma su više nego uspješne u vlastitom samouništenju pa im nije potrebna baš nikakva strana pomoć