Milton Friedman

  Tijekom svog života Milton Friedman je prošao put od propagandista i osobe osuđene za protuameričke radnje do najutjecajnijeg ekonomist 20 stoljeća.

  Najuspješnije biografije Miltona Friedmana izbjegavaju puno iznimno važnih detalja o ovom ekonomistu koji je duhovni otac zapadne ekonomije. Njegova karijera iz za naše jedino važne gospodarsko-javne perspektive započinje 1946 godine.

  Te godine on izdaje knjigu, pamflet „The current Housing problem”. Izdavač te knjige biva novostvorena organizacija Foundation for Economic Education. Riječ je o organizaciji, think-thanku kojeg tih godina financiraju sve korporacije kako bi dobile propagandni organ koji će promovirati smanjivanje poreza i ukidanje, smanjivanje državnih kontrola.

  Zbog stvari koje Friedman govori, promovira tijekom ovog razdoblja on završava na ispitivanju u Kongresu. Na ispitivanju pred Buchanan komitetu koji se bavio protuzakonitim lobiranjem Friedman će biti osuđen zbog protuameričkih aktivnosti.

  To je vjerujemo bio najniži trenutak karijere u stvarnosti briljantnog Friedmana,pa su se neoliberali proteklih desetljeća borili da ga izbrišu. Nakon te neugodnosti Martin Friedman se prije svega okrenuo knjigama koje bi trebale dati ekonomske temelje neoliberalizmu. Prvo je izašao s knjigom Theory of the Consumption Function,a potom s Capitalism and Freedom.

  U tim knjigama koje postaju obvezno liberalno štivo on tvrdi ono što je tvrdio i četrdesetih godina 20 stoljeća. On tvrdi da se država mora maknuti iz ekonomije, iz slobodnog tržišta. Po njemu ona bi se trebala baviti samo apsolutnom nužnim za preživljavanje ljudi i države !?

  Kada preskočimo njegove propagandističko štivo i prebacimo se u našu realnost možemo doći do jednostavnog zaključka. Taj zaključak bi bio da Friedman nije tražio da država odustane od ogromnih financijskih resursa koje posjeduje. On nije tražio da država od njih odustane nego da ih preusmjeri na „pravo mjesto” !?

  U skladu s tim prvo što upada u oči bivaju sredstva kojima država upravlja u mirovinskom sustavu, edukaciji i potom na kraju u zdravstvu. Govorimo godišnje o stotinama milijardi dolara koji bi po njemu trebali biti prebačeni u tajkunske džepove.

  Prvo su se na udaru našla pljačka mirovinskih fondova. Primjer za sve druge države po ovom pitanju postaje vojna diktatura u Čileu koja osniva Obvezne mirovinske fondove. Milton Friedman nije bio samo inspiracija ove pljačke nego njen organizator. Njegovi bivši studenti su proveli to privatizaciju iz koje su bili izuzete snage sigurnosti pošto se znalo da je riječ o pljački.

  Na kraju će ta privatizacija biti provedena u 23 države, ali ne i u SAD gdje Friedman živi. Da je riječ o pljački ubrzo postaje jasno svima pa Obvezne mirovinske fondove sve države osim banana republika ukidaju.

  Drugi mokri san korporacija i Friedmana je bilo preuzimanje novca ministarstva edukacije, privatizacije školstva. Taj plan su odbile provesti baš sve države s izuzetkom Švedske koja 1992 godine vrši privatizaciju školstva. Tu privatizaciju je inače proveo Carl Bildt koji potom biva nagrađen bezbrojnim internacionalnim pozicijama.

  Sada nakon 30 godina postojanja privatnih škola u Švedskoj koje financira državni proračun možemo doći do 2 zaključka. Privatizacija školstva je učinila neke iznimno bogatima dok je znanje djece doživjelo katastrofalni pad. Učenici niti jedne članice OECD-a nisu doživjeli toliko pad znanja kao oni u Švedskoj. Slično se događa i po pitanju privatizacija praktički svega drugoga što su države prepustile „poduzetnicima”.

  Ako se držimo i dalje pogleda da živimo u Bilovom svijetu tada možemo još reći da je duhovni otac tog svijeta Milton Friedman.