Kraj revolucija

  Početkom našeg stoljeća postsovjetsko područje je u određenom smislu istovremeno bilo aktivno i zamrznuto u vremenu. Bilo je gospodarski aktivno pošto je bivše državno vlasništvo našlo u rukama vladajuće klase,a zamrznuto u vremenu pošto je i dalje gledalo prema Moskvi kao da još uvijek postoji Sovjetski Savez.

  To se počelo mijenjati prvo u izmučenoj na 4 dijela podjeljenoj Gruziji gdje 2003 godine izbija revolucija kojom je s vlasti izbačen bivši sovjetski ministar vanjskih poslova Eduard Ševarnadze. Ovom revolucijom sponzoriranom i organiziranom od zapada na vlast tamo dolazi Mikhael Sakašvili oženjen s bivšom nizozemskom diplomatkinjom. Ova revolucija će na kraju završiti ratnim sukobom s Rusijom kada Tbilisi neuspješno pokuša povratiti kontrolu nad Južnom Osetijom i Abkhazijom. Taj ratni sukob je ujedno označio da je Gruzija od sada “zauvijek” saveznik zapada protiv Rusije pa je iz zapadne perspektive bila uspješna.

  Ubrzo potom po sličnom scenariju te iste 2004 godine u Ukrajini izbija narančasta revolucija kojom na vlast dolazi Juščenko oženjen s bivšom američkom diplomatkinjom. Rezultat te revolucije će se najbolje vidjeti po popularnosti Juščenka na predsjedničkim izborima 2010 godine. Te godine on biva katastrofalno, sramotno poražen na izborima osvojivši samo 5.45 % glasova čime smo sve rekli o ovoj revoluciji.

  Ova dva uspjeha u odvajanju dvije postsovjetske države od Moskve je dovelo do porast ambicija zapada koji sljedeće 2005 godine revolucijom u Uzbekistanu pokušava odvojiti središnju Aziju od Moskve. Taj pokušaj biva ugušen kada tamošnji predsjednik Islam Karimov šalje vojsku na “nenaoružane” demonstrante. Putem medija su ekstremisti bili okrivljeni za pokušaj puča, ali u realnosti uzbečka vlada je za to optužila SAD pa je izbacila američke organizacije i američku vojsku s svog teritorija.

  Nakon ovih na zapadu javno znanih i slavljenih revolucija dolazi do manje znane,ali u teoriji uspješne revolucije u Moldaviji gdje i danas deset godina kasnije građani žive u političkom limbu s njenim posljedicama.

  Potom skačemo do 2014 godine i nove revolucije u Ukrajini pošto su tamo građani na slobodnim izborima 2010 godine izabrali “pogrešnu osobu” za predsjednika. Ukrajina je općenito od stjecanja svoje neovisnosti bila društveno podjeljena na zapadnu proEuropsku i istočno proRusku Ukrajinu. Kada je tamošnji izabrani predsjednik Janukovič donio politički razumnu odluku da će Ukrajina biti neutralna država između Europske unije i Ruskog gospodarskog saveza u njoj dolazi do događanja naroda direktno organiziranog i kontroliranog od SAD-a. Kao što su neupitno zapadni dijelove Ukrajine podržali ovu revolucije s ciljem ulaska Ukrajine u EU tako su joj se isto tako neupitno istočni dijelovi protivili. Rezultat ove revolucije je bio trajni gubitak Krima i vjerojatno trajni gubitak Donjetska. Ako pitate Ukrajince da li se isplatilo platiti tu cijenu za micanje Janukoviča godinu dana prije izbora dobiti ćete zanimljiv odgovor…..

  Na kraju dolazimo u 2018 godinu i revoluciju u Armeniji kojom na vlast stupa Nikol Pashanin u čiju vladu ulaze djelatnici američkih i europskih nevladinih organizacija. Sada 2 godine kasnije on je katastrofalno izgubio rat s Azerbejdžanom i možemo to slobodno reći potpisao kapitulaciju. U doba kada čitate ovaj tekst nitko ne zna gdje se on nalazi (možda u SAD veleposlanstvu koje je drugo najveće na svijetu ?),a Armenija je potresena pokušajima kontrarevolucije.

  Poanta svih ovih teoretski govoreći uspješnih revolucija organiziranih od strane nevladinih organizacija i zapadnih vlada je bila možemo to slobodno reći politička anarhija i rat u slučaju ako država graniči s Rusijom. Kada bi vjerovali u ljudsku inteligenciju rekli bi da gledajući negativni primjer Armenije više neće doći do novih uspješnih revolucija. Na žalost inteligencija i gledanje nacionalnih interesa imaju jako malo veze kada se tu ulete novac.