Kineski savez

  Prošli tjedan je sklopljen veliki trgovinski dogovor između 15 država kojim je Kina ponovno postala centar svijeta ili ako želite da to kažemo na tradicionalni način Središnje kraljevstvo.

  Nakon 8 godina pregovaranja Kina, Japan, Južna Koreja, Australija, Novi Zealand su zajedno s državama ASEAN-a sklopile dogovor o „regionalnom” gospodarskom partnerstvu. Pošto je ASEAN gospodarski savez u kojemu se nalaze Indonezija, Malezija, Brunej, Singapur, Tajland, Myanmar, Kambodža, Vijetnam i Laos možemo slobodno reći da će ovaj novi navodno regionalni trgovinski dogovor vrijediti za države koje se protežu od ruske dalekoistočne granice pa sve do južnog pola.

  Potpisnice ovog trgovačkog dogovora zajedno čine 30 % svjetskog BDP-a, ali to im u određenom smislu nije dovoljno pa su pozvali i Indiju da uđe u ovaj trgovinski savez. Australijski premijer je potpisivanje ovog sporazuma pozdravio riječima „dogovor predstavlja otvorena vrata za naše farmere, investitore i poslovne ljude”.

  U određenom smislu Europska unija zauzeta svojim unutrašnjim problemima i SAD zauzet borbom između duboke države i predsjednika Trumpa su zajedno prespavali ove pregovore i sklapanje dogovora kao da ih se on uopće ne tiče. To predstavlja njihove ekstremnu pogrešku ako zbog ničega drugog onda zbog toga što Kina, Japan i Južna Koreja zajedno imaju veći industrijski BDP nego ako udružimo industrijske kapacitete Europske unije i SAD-a. Jednostavno govoreći zapad je ovim sporazumom i formalno izgubio industrijsku nadmoć u odnos na istočnu Aziju.

  Gledajući odnose između potpisnica ovog sporazuma možemo samo konstatirati da je riječ o sporazumu između 3 ranije navedene industrijske velesile i država koje nisu tehnološko-industrijski jače razvijene. Indija koja je pozvana da naknado pristupi sporazumu je sudjelovala u pregovorima o njegovom stvaranju, ali je odustala prošle godine smatrajući da će on dovesti do uništavanja njene proizvodnje, da će ju svesti na status kineske kolonije.

  Znajući istovremeno sve probleme u postizanju ovog dogovora kao i stranih svih drugih potpisnica od nje Kina je bila vrlo tolerantna i pažljiva tijekom pregovora. Kako bi dobila potpis Japana ona je ukinula 86 % svih uvoznih carina i davanja na uvoz iz ove države. S druge strane nerazvijene potpisnice se nadaju da će zahvaljujući svojoj jeftinoj radnoj snazi on dovesti do preseljavanja industrijske proizvodnje kod njih.

  Nužno nam je ujedno naglasiti kako između ovog gospodarskog dogovora i onog koje potpisuje Europska unija postoji bezbroj razlika zbog čega ga je Financial Times nazvao neambicioznim. U potpisanom dogovoru se uopće ne spominje poljoprivreda, uslužnih djelatnosti isto praktički nema, a nije postignut niti dogovor o internet trgovinama. Još jednu zanimljivost iz zapadne perspektive predstavlja što će neki dijelovi ovog „regionalnog” dogovora o slobodnoj trgovini stupiti na snagu tek poslije 20 godina što pa baš nitko na zapadu nije očekivao.

  Sve u svemu riječ je o još jednom trgovinskom dogovoru čiji prioritet nije dizanje životnog standarda nego maksimalizacija profita korporacija i politički utjecaj. Procjene ekonomista s Johns Hopkins University nam tako govore da će ovaj sporazum dovesti do porasta BDP-a od samo 0.2 %. Zbog tih 0.2 % te države su realno gledajući potpale pod direktniji utjecaj Kine dok je istovremeno budućim vladama potpisnica smanjena mogućnost donošenja gospodarskih odluka u skladu s željama vlastitog stanovništva.

  To sigurno vredi puno više od 0.2 % BDP-a, ali tko više u 21 stoljeću obraća pažnju na želje i interese vlastitih stanovnika ? Možda jedino Indija ??