Kineski odnos prema migrantima
Otvaranje Kine svijetu tijekom osamdesetih i devedesetih godina dovelo je do naseljavanja na njenom teritoriju bezbrojnih stanovnika drugih država. Kada govorimo bezbroj to ne znači u europskom stilu bezbroj koji govori o desecima milijuna stranaca nego u kineskom koji govori o jednom milijunu što je složiti ćemo se isto veliki broj.
Za razliku od Europe gdje mnoge vlade protivno zahtjevima i interesima vlastitog stanovništva smatraju da dodjela državljanstva predstavlja osnovno ljudsko pravo migranata Kina je zauzela potpuno suprotnu poziciju po ovoj i drugim pozicijama. Kina praktički strancima ne dava niti državljanstvo niti stalne dozvole boravka ili ako ćemo biti precizniji 2016 godine ona je dala strancima samo 1.576 doživotnih dozvola boravka i to je najveća čast, najveće priznanje koje stranac može dobiti.
Kada govorimo o izbjeglicama Kina se pridržava originalnih riječi i duha internacionalne Konvencije o pravima izbjeglica koja tvrdi da osobe mogu steći status izbjeglice samo ako direktno dođu iz države u kojoj im je život ugrožen u državu gdje su podnijeli zahtjev za azil. U skladu s tim Kina je odobrila 301.622 zahtjeva za azil od čega njih 300.895 otpada na susjedni Vijetnam.
Vrativši se sada natrag na migrante koji su došli živjeti i raditi u Kinu na privremeni rad nužno je posebno spomenuti Afrikance čijem dolasku su se Kinezi protivili još od kraja sedamdesetih godina dvadesetog stoljeću održavajući demonstracije protiv njih. Bez obzira na to gospodarske prilike su dovele u najveću kinesku luku navodno 100.000 Afrikanaca do 2012 koji su tamo formirali vlastiti kvart, imena Mala Afrika/Čokoladni grad. U tom kvartu, u tom gradu Afrikanci su živjeli u skladu s svojim tradicionalnim običajima,a onda su se počeli pojavljivati sve veći problemi koje vrlo dobro znamo i u Europi.
Prvi od tih incidenata se dogodio još 2009 godine kada je pri provjeri dokumenata kineska policija otkrila 2 Nigerijca kojima je istekla viza pa su se ozlijedili tijekom pokušaja bijega od policije. Nakon ovog incidenta Nigerijci su izašli na ulice demonstrirajući protiv policijske kontrole dokumenata. Tokom ovih demonstracija oni su blokirali ulice najvećeg kineskog gospodarskog centra što je neupitno podiglo obrve u kineskoj vladi.
Drugi veći incident se bio dogodio 2012 godine kada se Nigerijac “posvađao” s taksi vozačem nakon čega su oboje završili na policiji. Nigerijac je tamo prirodno ili ne umro što je dovelo do novih demonstracija kojima je bio blokiran dio grada Guongzhou. Ovaj drugi incident ili preciznije ova druga afrička demonstracija koja je djelomično paralizirala grad je dovela do odluke kineske vlade da se Afrikancima oteža pristup Kini.
Te nove mjere su stupile na snagu već od 2013 godine,a vremenom su samo pojačavane. Kako teoretski gledajući u Guongzhou dolaze raditi afrički poslovni ljudi oni moraju naći smještaj u hotelima s 4 ili 5 zvjezdica. Ako nisu u stanju tamo platiti smještaj onda su nepoželjni u Kini. U međuvremenu je Kina ujedno ojačala policijske kontrole nad tamo legalno ili prisutnim Afrikancima što je pozdravio i nigerijski veleposlanik u Kini navodeći da se veliki dio tamošnje nigerijske zajednice bavi protuzakonitim poslovima pa su kineski potezi opravdani.
U vrijeme kada su se tako stvari stavile pod kontrolu države izbila je pandemija korona virusa što je na kraju rezultirala s novim nacionalnim tenzijama između afričkih migranata i Kineza. Otkriće postojanja jednog žarišta korona virusa u Maloj Africi kao i 5 Nigerijaca koji šeću po gradu iako bi se trebali nalaziti u karanteni je izazvalo bijes Kineza koji su tada Afrikance izbacivali iz hotela i unajmljenih stanova dok im je u McDonaldsu zabranjen pristup. Taj potez kao i masivno testiranje Afrikanaca na virus je ubrzo bio osuđen od afričkih država, ali to nije promjenilo kinesku politiku, iako se vlada izvinila i na taj način pokušala smanjiti diplomatsku štetu.