Jomkipurski rat

  Na današnji dan prije točno pola stoljeća je napadom Egipta i Sirije na Izrael bio započeo Jomkipurski rat. Riječ je o ratu koji predstavlja prekretnicu Hladnog rata pošto je svima jasno ukazala na slabost Sovjetskog saveza.

  Tijekom Šestodnevnog rata 1967 godine Izrael je porazio sve svoje susjede osim Libanona koji nije sudjelovao u njemu. Konkretno Izrael je porazio koaliciju Egipta, Sirije i Jordana anektiravši njihov teritorij. On je tada anektirao Egipatski Sinaj, Sirijski Golan i Jordansku zapadnu obalu pa su sve ove države tražile revanš.

  Oslonivši se na SSSR one se sljedećih 6 godina naoružavaju u pripremi sljedećeg rata. Kao datum napadu su izabrali Židovski sveti dan Yom Kipur kada su očekivali da vojska Izrael neće biti spremna za oružani sukob. Nužno biva naglasiti i da je 1973 godine 6 listopada pada u doba Ramadana, muslimanskog svetog mjeseca što je dodatno poslužilo efektu iznenađenja.

  Ukratko plan iznenadnog napada prije svega Egipta je polučio potpuni uspjeh. Tog prvog dana rata Izrael biva šokiran napadom kojim vojne snage Egipta vrše uspješni pomorski desant na istočnu obalu Sueskog kanala. Nakon uspješno desanta egipatska armija je nastavila sinajski prodor do područja koje se nalazi pod zaštitom njegove protuzračne obrane. Tada je ona jednostavno stala.

  Za razliku od uspjeha koji je polučio Egipat sirijska ofenziva započeta 06 listopada je tri dana kasnije potpuno razbijena. Već 10 listopada 1973 su sve sirijske jedinice odbačene na početne pozicije, a sljedećeg dana Izrael započinje juriš na Damask.

  Vojni kolaps Sirije je doveo do odluke Iraka i Jordana da pošalju svoju vojsku u pomoć. Njihove zajedničke snage će na kraju zaustaviti Izraelski napad na Damask koji ubrzo gubi na važnosti.

  Pomoć tom zaustavljanju Izraelskog napada neupitno daruje odluka egipatskog predsjednika Sadata da naredi svoj armiji nastavak napredovanja. Tom odlukom donešenom pod utjecajem SSSR-a i Sirije je njegov armija bila napustila „protuzračni kišobran” što dovodi do njenog „uništenja”.

  Nakon njenog uništenja Izrael je izvršio 15 listopada 1973 uspješni desant na afričku obalu Sueza. Tim potezom on je istovremeno zaprijetio odsjecanjem linije opskrbe „ostatka” Egipatske vojske na Sinaju, gradu Suezu i čak Kairu.

  Istog dana sovjetski premijer Kosigin letio u Kairo na razgovor s predsjednikom Egipta Sadatom kako bi ga nagovorio na mirovnih sporazum. Kosigin u Kairu provodi 4 dana preteći, moleći Sadata na prihvatanje mirovnog sporazuma. On to na kraju i prihvaća o čemu biva obavješten i SAD, ali time rat nije završen pošto izraelska armija nastavlja svoje napredovanje.

  Iz tog razloga SSSR odlučuje najaviti SAD-a dolazak svojih „mirotvoraca” u regiju na što SAD odgovara prijetnjom nuklearnog rata. Nakon te prijetnje sve strane u sukobu su zaključile da je ovaj rat otišao predaleko što dovodi do njegovog okončanja.

  Iz perspektive arapskih država ili ako želimo drugačije reći svijeta ovaj rat je postao PR mora za SSSR. On je ukazao na sve njegove slabosti i možemo reći pohlepu. Tijekom prvih dana rata Moskva je odbijala pozive na pomoć u opremi Sirije i Egipta preusmjeravajući te pozive „bratskim” arapskim državama.

  Na kraju će Moskva početi slati masivnu vojnu pomoć tek nakon što predsjednik Alžira izjavi da će ju njegova država platiti. Drugi razlog za debakl sovjetske reputacije nastupa zbog obećanja Egiptu da će u slučaju sklapanja mira dobiti natrag cijeli Sinaj. To biva obećanje koje Sovjeti ne mogu ispuniti i zbog kojeg će se Egipat 1978 godine okrenuti SAD-u.