Izborne strategije
Budimo realni pa za početak priznajmo da je posljednje normalno vrijeme za stratege izbornih stožera bila 2011 godina. Od tada pa do danas oni sami ili uz pomoć predsjednika političkih stranaka izmišljaju nove teze kako bi prikrili nezadovoljstvo birača.
Nakon katastrofalnog i opravdanog izbornog poraza HDZ-a 2011 godine politička klima u Hrvatskoj se zauvijek promjenila. Na tim izborima 8 malenih političkih stranaka je uspjelo privući razočarane glasače i osvojiti 2.8 ili više posto glasova. Sveukupno tih 8 stranaka je bilo osvojilo 25.8 % glasova i 16 saborskih mandata. Među tim strankama koje su izazvale za vladajuće neugodno iznenađenje su se nalazili Laburisti, HDSSB, HSP AS, HSP, BUZ, HSLS…
Gledajući taj izborni rezultat politički stratezi su izmislili za Hrvatsku novi politički pojam – koalicijski kapacitet. Taj pojam koalicijski kapacitet je nakon 2012 godine postao čarobni pojam koji je treba dovesti do izborne pobjede. Mediji su se pitali da li predsjednika vlade i SDP-a Zoran Milanović ima dovoljan koalicijski kapacitet ili ne. Da li HDZ ili SDP ima veći koalicijski kapacitet ? To je bilo osnovno pitanje s kojim smo svi živjeli 4 godine što je na kraju dovelo do parlamentarnih izbora na kojima su se natjecali lijevi politički blok od 6 stranaka protiv desnog od njih 9. Već sljedeće godine pojam koalicijski kapacitet je izašao iz mode pa je riječ bila o sukobu dvije koalicije koje imaju po 4 političke stranke. S druge strane manje političke opcije su kopirale raniji model SDP i HDZ što se bilo isplatilo Živom zidu.
Izborni stratezi su za sadašnju kampanju izabrali novi politički pojam koji se zove neovisni kandidat i za kojim su svi danas poludjeli, ali prije nego što dođemo do toga vrijeme je podsjetiti se onih koji funkcioniraju po pitanju koalicijskog kapaciteta. Na prvom mjestu tu se neupitno nalazi SDP koja je iskoristio svoj “koalicijski” kapacitet pa izlazi na izbore u koaliciji 10 stranaka, a potom tu nalazimo Domovinski pokret koji je predstavio predizbornu koaliciju 7 stranaka.
Kako nam je cilj tekst pokazati promjene političke klime u Hrvatskoj nećemo se dalje baviti koalicijskim kapacitetom nego neovisnim kandidatima. Dok je prije svega HDZ izbjegavao postavljanje neovisnih kandidata na liste,a SDP ih je postavio minimalno dvoje (Mirela Holly i Matija Posavec) dok su ih izborne liste MOST-a i Domovinskog pokreta prepune. Domovinski pokret je tako 3 neovisna kandidata postavio nositeljima lista (Penava, Conta, Glasnović) dok je MOST uz veliku fanfaru kao nositelja jedne izborne liste postavio Ninu Raspodića, a kao nositeljicu druge njegovu sestru. Oboje su na ovim izborima neovisni kandidati, a o ostalim slučajevima neovisnih kandidata nema potrebe razgovarati.
2012 godine pojam koalicijski kapacitet je postao poštapalica da se prikriju programski nedostaci stranaka koji nisu znali što pozitivnog predložiti svojim biračima. Danas ta ista, ali istovremeno puno opasnija poštapalica postaje pojam neovisni kandidat. Njome se prikriva potpuni nedostatak popularnog političko-gospodarskog programa, ciljeva i očekuje se osvojiti glasove na poznata imena, poznate osobe. Druga stvar je što nitko ne zna kako će ti neovisni kandidati glasovati u Saboru, jer budimo realni pa priznajmo da njih negdje 5 može realno ući u Sabor.
To je na kraju krajeva osnovni problem s našim parlamentarnim izborima 2020 godine.