Islamska deklaracija o ljudskim pravima

  Islamska deklaracija o ljudskim pravima je u originalu donesena 1990 godine. Trideset godina kasnije Organizacija Islamske konferencije je pripremila novu deklaraciju o ljudskim pravima. Nju države nisu potpisale 2020 zbog odgode sastanka (korona), ali u realnosti oko nje je postignut konsenzus.

  Tekst ove Deklaracije o ljudskim pravima započinje riječima:

„Članice Organizacije Islamske konferencije svjesne pozicije Čovječanstva u Islamu polazeći od dubokog vjerovanja u ljudsko dostojanstvo i poštovanje ljudskih prava, te od predanosti osiguravanju i štiteći ova prava kako ih štiti učenje islama;

  S ciljem da doprinese naporima čovječanstva da ostvari ljudska prava, zaštiti ljudska bića od izrabljivanja i progona, te da afirmišu svoju slobodu i pravo na dostojanstven život u skladu s islamskim vrijednostima i principima

  Svjesni svojih čestitih i vrijednih običaja, zaslužni za najstarija ljudska prava
pakt u Islamu imena Konstitucija Medine…

  Nakon više točki iz preambule koje smo ovdje preskočili Deklaracija započinje prvim člankom koji glasi:

„Svi ljudi su članovi jedne obitelji. Oni su jednaki u dostajanstvu, pravima i obvezama bez ikakve diskriminacije na osnovu rase, boje kože, spola, jezika, spola, religije, sekte, nacije,…

  Članak 2 govori da je pravo na život osnovno pravo svakog čovjeka. Život je dar Alaha i biti će zaštićen zakonom. Potom se dalje u članku navodi da se život može oduzeti samo u slučaju najtežih zločina i nakon detaljne pravne procedure.

  Mogli bi ovdje nastaviti spominjati članak po članak ove deklaracije, ali smatramo da to nije potrebno. Riječ je općenito gledajući o vrlo modernoj humanoj deklaraciji o ljudskim pravima pogotovo kada ju uspoređujemo s onom iz 1990 godine.

  Ta 30 godina stara Deklaracija se bila ponovno i ponovno pozivala na Šerijatski zakon koji se ovdje praktički ne spominje. Članci današnje deklaracije tako zabranjuju oduzimanje života, mučenja, jednakost muškaraca i žena, prava izbjeglica…

  Jedino što bi zapadni liberal mogao zamjeriti ovom dokumentu bi bilo jasno protivljenje LGBT zajednici i rodu. Tako članak 5 govori da je obitelj osnovna jedinica društva. Potom govori da se obitelj temelji na braku muškarca i žene.

  Realno govoreći ovu Deklaraciju bi potpisao i dobar dio stanovnika zapadnih država kada se ona ne bi pozivala na Islam. Bez obzira na ovo pozivanje moramo priznati da bi ju potpisale praktički sve zapadne vlade koje kao i ovaj dokument daju slobodu govora iako je ukidaju za blasfemiju. Riječ je o modernom dokumentu koji se na žalost ne temelji na realnosti.

  Praktički sve članice Organizacije Islamske konferencije koje su podržavaju deklaraciju su autokracije i diktature. Time želimo reći da pravo na život, zabrana mučenja, sloboda religije i slično iz ovog dokumenta predstavljaju mrtvo slovo na papiru.

  Budimo jasni pa priznajmo da slično, ali puno manje vrijedi i za Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima. Nju u svojem Ustavu ima manje od 30 država, ali pri tome trebamo priznati da postoji jedna velika razlika. Države koje vjeruju u Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima su puno bliže svom idealu nego potpisnice ove Deklaracije.

  Bez obzira na to red nam je pozdraviti Islamsku deklaraciju o ljudskim pravima. Mi ju pozdravljamo bez obzira što ona neće ući u zakonodavne okvire država potpisnica. Jednostavno ona predstavlja prije svega PR potez, ali u usporedbi s onim što je ranije bilo napisano ovo predstavlja veliki korak napred.

  Tekst deklaracije o ljudskim pravima u Islamu možete pročitati ovdje. Danas se sjećamo ove deklaracije povodom demonstracija koje su izbile u Iranu nakon smrti mlade žene od ruke tamošnje “moralne” policije.