Internacionalni sud
Slavljeni svjetski pravni poredak je prošle godine dobio šamarčinu od strane europskih sudaca. Formalnopravno odgovoran za tu šamarčinu je internacionalni sud koji je presudio protiv Malezije.
Priča o ovom sudskom slučaju počinje još 1878 godine. Te godine je sultan Sulu-a u zamjenu za 5 tisuća dolara godišnje prepustio dio Sjevernog Bornea Europljanima. Taj novac je prva desetljeća isplaćivala Velika Britanija, a nakon neovisnosti je to nastavila raditi Malezija.
Sam sultanat je bio formalno ukinut 1915 godine, ali isplate potomci sultana su bile nastavljene. Do prekida isplata dolazi 2013 godine kada je tadašnji „sultan” organizirao oružanu pobunu protiv Malezije. Cilj ove pobune koja rezultira s desecima ubijenih je biva obnova Sulu sultanata na Borneu.
Malezija je relativno lako ugušila ovu bunu i potom obustavila godišnje isplate novca. Iz perspektive Malezija „sultan” je dignuo protupravnu pobunu protiv države i stoga je ukinut ugovor iz 1878 godine. Sam „sultan” Esmail Kiram II koji je pokrenuo ovu pobunu umire 2015 godine čime su svi mislili da je priča završena.
Svi su tada bili pogriješili pošto na scenu stupaju potomci ovog sultana. Za razliku od prethodnika oni su priznali ugovor iz 1878 godine i zatražili da im Malezija nastavi isplaćivati novac. Malezija je to odbila izjavljujući da je njihov prethodnik svojom pobunom poništio taj ugovor.
Dobivši takav odgovor oni tuže Maleziju internacionalnom sudu i na iznenađenje svih pobjeđuju. U korist potomaka sultana je inače presudio internacionalni arbitražni sud u Parizu na po mišljenju Dalekog istoka korupcijski način.
Presudu kojom Malezija treba isplatiti 14.9 milijardi dolara je donio španjolski arbitar, “sudac” Gonzalo Stampa. On je inače sam prije ovog „sudskog slučaja” govorio da je blisko povezan s advokatima koji su predstavljali tužitelje. Sama Španjolska o ovom slučaju izjavljuje da je najvjerojatnije počinjen zločin, pošto Stampa nije imao pravo biti arbitar, ali…
Osim problematičnog suca, arbitra iza ove optužbe su stajali Therium, Facebook i Google pa presude nije trebala nikoga iznenaditi. Normalno Malezija nije priznala ovu korupcionu presudu, ali to Europsku uniju ne zanima. Pozivajući se na ovu arbitražnu presudu potomci sultana su zaplijenili dijelove malezijske naftne korporacije koji se nalaze u Europi.
Trenutačno po cijelom svijetu odvjetnici potomaka sultana pokušavaju zaplijeniti imovinu Malezije. Do sada je jedino Francuska odbila provođenje arbitražne presude, pljačku Malezije.
Govoreći o ovom slučaju portal Diplomat pored ostalog navodi da arbitražni sud u Parizu nije imao pravo suditi ovaj slučaj. Na osnovu sporazumu iz 1878 godine ovaj slučaj je trebao suditi sud u Maleziji. U slučaju ako se smatra da će on biti pristran trebalo ga se suditi u Bruneju ili Singapuru gdje se rješavaju azijski slučajevi.
Kako su obje stranke u ovom slučaju iz Azije tada su tadašnji, a ne europski „arbitražni” sudovi odgovorni. Na kraju tužitelj je pokušao dati tužbu u London, ali bivša kolonijalni vlasnik ju je odbio. Nakon toga su dali tužbu u Španjolskoj koju će Španjolska blokirati pa je sve završilo u Francuskoj.
Problemi s ovim slučajem su trostruki. Prvi problem je da slučaj predstavlja pravni presedan koji omogućava tužiteljima da biraju sud na kojem će pokrenuti slučaj. Drugi biva da slučaj otvoreno pokazuje koruptivnu narav arbitražnih postupaka dok je treći pokušaj pljačke Malezije. Taj zapadni pokušaj pljačke je kontraproduktivan u doba kada je zapadu Malezija potrebna kao protukineski saveznik.
Najkraća istina ove priče bi bila pohlepa prije svega, jer je Sabah resursima bogata provincija !?