Indijski zakon o državljanstvu
Indija se nalazi u izbornoj kampanji pa je premijer Modi izvukao zeca i šešira. Taj zec je indijski zakon o državljanstvu kojeg kritiziraju prije zapadne organizacije i države.
Možemo slobodno reći da posljednje desetljeće odnosi Zapada s Indijom graniče s šizofrenijom. S jedne strane Zapad obožava Indiju ako ništa drugo kao strateškog partnera protiv Kine, a s druge strane mrzi njenu vladu.
Najbolji primjer te ljubavi Zapada ili konkretno prema SAD-u nam je darovala posjeta premijera Modija Bijeloj kući. Predsjednik Biden je organizirao njegov doček s najvišim počastima koje je ranije dao samo drugoj dvojici državnika što nam sve govori.
Osim protuteže Kini mi ujedno ne smijemo zaboraviti da je Indiji postala globalna gospodarska velesila. Po BDP-u ona je ušla u Top 5 svjetskih država. Time želimo reći da je njeno gospodarstvo veće od onog Velike Britanije, Francuske, Italije i slično.
To su dva osnovna razloga zašto Zapad voli Indiju, a on je istovremeno mrzi zbog njene navodne rasističke politike. Najbolji primjer te „rasističke” politike je tamošnji novi zakon o državljanstvu.
Govorimo o zakonu kojeg je indijska vlada možemo slobodno reći nakon duže rasprave donijela 2019., a tek ga tijekom ovih izbora aktivira. Riječ je znači o jednom zakonu kojeg premijer Modi čak dva puta iskorištava za izbornu pobjedu. Jednostavno briljantno izvedeno.
Sada kada je ovaj zakon aktiviran “nevladine” udruge i države su ponovno počele kritizirati Indiju. U osnovi Indija je kritizirana jer novim zakonom omogućuje nelegalnim migrantima koji su Hindusi, Budisti, Kršćani, Sikhi, Džainisti i Zoroastrionistima stjecanje državljanstva. Kao što možete vidjeti na popisu nema Muslimana što je izazvalo osude za rasizam. Trebamo još dodati da je riječ o zakonu koji se odnosi samo na izbjeglice iz susjednih Pakistana, Bangladeša i nesusjednog Afganistana.
Human Right Watch je napao zakon navodeći da su ga osudili Ujedinjeni narodi i neke oporbene stranke. Nakon toga je pozvao Indiju da poštuje svoje internacionalne obveze prema izbjeglicama i svima omogući državljanstvo.
Amnesty International nam s druge strane navodi da je indijska vlada odbila slušati one koji se protive zakonu. Ona je odbila slušati Indijce, „nevladine” organizacije i Ujedinjene narode u donošenju zakonu. Nakon toga se još navodi da je Indija mijenjala zakon o državljanstvu iz 1955. koji je zabranjivao ilegalnim migrantima stjecanje državljanstva.
SAD se složio s ovim „nevladinim” organizacijama i službeno izjavio svoju zabrinutost njegovim aktiviranjem. Toj izjavi su još dodali da zakoni ne bi smjeli diskriminirati između osoba različitih vjera.
Na sve te kritike na ovaj zakon Indija odgovora jednostavnom izjavom. U njoj navodi da kritičari ne znaju niti razumiju povijest Indije. Oni ne razumiju plurističke tradicije Indije nakon podjele indijskog potkontinenta.
Tom izjavom je vlada u PR stilu ukazala na jednu „sitnicu”. Riječ je o sitnici koja govori da u Indiji mirno žive Hindusi, Sikhi, Kršćani, Muslimani i ostali. Oni svi imaju građanska i vjerska prava koje građani muslimanske Indije, znači Pakistana i Bangladeša nemaju. Muslimani po tome imaju svoj kutak Indije i oni bi tamo trebali tražiti azil i državljanstvo.
Kako god da interpretiramo novi Indijski zakon o državljanstvu svi znamo da će Indija kritizirati strane kritike. Te kritike istovremeno samo jačaju popularnost Modijeve stranke pred Hindusima što će dovesti do njegove uvjerljivije pobjede.
Ne smijemo tu zaboraviti da je to bio njegov razlog za aktivaciju ovog zakona i tu priča završava.