Godišnjica rata
Danas je prva godišnjica rata Rusije i Ukrajine ili preciznije ruske invazije Ukrajine. Moskva je očekivala da će rat gotovo odmah završiti, a SAD koji podržava Ukrajinu da će imati podršku svijeta. Niti prvo niti drugo se nije dogodilo.
Ruska invazija Ukrajine je odmah na svom početku predstavlja prije svega poraz Europljana. Potom je rat postao vojni neuspjeh Rusije koja u prvih mjesec dana nije uspjela ostvariti svoje glavne ciljeve.
Ona to nije uspjela, ali je ipak osvojila sekundarne ciljeve što ne smijemo nikada zaboraviti. Ti sekundarni ciljevi koje je uspjela osvojiti i koje još uvijek drži su Krimski kanal, pokrajina Lugansk i ukrajinska obala Azovskog mora.
To je na kraju dovelo do stabilizacije linije fronte koja se s časnim izuzecima nije pomicala posljednjih mjeseci. Tijekom ove prve godine rata Ukrajina je dobila praktički neograničenu količinu oružja od članica NATO saveza. Zbog toga se može i govoriti da je riječ o indirektnom ratu Rusije i NATO saveza iako pri tome ne smijemo nikada zaboraviti da ga je Rusija započela.
Do ruske invazije je u realnosti došlo zbog još jednog neuspjeha ruskog režima. Vladimir Putin je postao autokratski predsjednik Rusije 2000 godine,a ubrzo potom počinje gubiti „prijatelje”. Prvo je u Revoluciju ruža, od SAD organiziranom puču izgubio Gruziju, a potom je po istom scenariju izgubio Ukrajinu 2004.
Na izborima 2010 godine birači Ukrajine su odbili Europu i izabrali Janukoviča za predsjednika. To je dovelo do novog zapadnog puča, nove zapadne revolucije u Kijevu na koji Putin odgovara aneksijom Krima i stvaranjem „neovisnih” republika Donbasa. Tim događajima i odlukama Kremlj je zauvijek izgubio Ukrajinu,a prošlogodišnja invazija biva očajnički pokušaj njenog vraćanja.
Ruska invazija je s druge strane ujedinila Zapad u otporu agresoru. Stvarno se puno može reći o propagandi kojoj smo izloženi, ali to ne mijenja činjenicu da većina običnih građana navija za Ukrajinu. Oni danas navijaju za Ukrajinu kao što su prije 19 godina protivili američko-britanskoj invaziji Iraka.
Zapad se ujedinio u osudi ruske invazije Ukrajine, ali to nisu učinili niti jug niti istok što predstavlja debakl SAD-a. Tu invaziju nije bilo osudilo 26 država Afrike i gotovo sve azijske države. Od tada do danas stanje se iz zapadne perspektive samo dodatno pogoršalo.
Taj uvid današnjeg stanja nam daruje ispitivanje svjetskog javnog mijenja o ratu u Ukrajini. Ono nam govori da apsolutna većina stanovnika Indije, Turske, Kine i normalno Rusije smatra da Ukrajina treba priznati gubitak teritorija i završiti rat. S druge strane relativna većina stanovnika Europske unije, SAD-a i Velike Britanije smatra da Rusija treba biti izbačena s ukrajinskog teritorija.
Govoreći o situaciji nužno biva naglasiti kako regionalne i svjetske sile gledaju na odnose s Rusijom. Ponovno apsolutna većina stanovnika Indije, Kine i Turske gleda na Rusiju kao saveznika. Stanje je potpuno suprotno u Europskoj uniji, Velikoj Britaniji i SAD-u gdje apsolutna većina stanovnika gleda na Rusiji kao neprijatelja.
Ovu priču o godišnjici rata završavamo riječima Kissingera. On nas je upozorio: „ako se za Rusiju po završetku rata ne nađe mjesta u Europi ona će postati ispostava Kine što mora biti neprihvatljivo.”