Financiranje rađanja
Kako Hrvatska i sve druge razvijene države imaju sve manje djece postavlja se pitanje da li bi u njihovom interesu bilo financiranje rađanja djece ? Ta politika bi bila puno jeftinija i bolja za socijalnu koheziju od uvoza migranata.
Prije sada već 10 godina autor ovog bloga je predložio tadašnjoj Karamarkovoj vladi u sjeni da za svaku bebu plati 100 000 kuna (tada smo imali niže plaće). Financijska konstrukcija tog plana bi bila zatvorena ukidanjem Obveznih mirovinskih fondova koji su formalno stvoreni da bi isplaćivali mirovine kada nas bude manje. Financijski stručnjaci HDZ-a su srušili taj plan i na njegovom mjestu nastaje onaj o 1 000 eura po rođenom djetetu. Svi znamo kako je ta priča završila…
Sada kada nam se sve više smanjuje broj rođenih red je stvoriti nekakav plan demografskog razvoja. Ideja o kupovini djece, o financiranju roditelja da imaju što više djece nije više tako neobična iako redovno biva masakrirana putem medija.
Vremenski posljednji koji je uletio u ovu raspravu biva Robin Hanson, profesor ekonomije s George Mason Universiteta i Oxforda. Njegova pozicija biva da se naše cijelo društvo i kultura kreću oko novca pa stoga možemo promjeniti kulturu koristeći novac. Konkretno on predlaže da roditelji u Velikoj Britaniji dobiju 300 tisuća funti po djetetu jer toliko dijete košta roditelje od svog rođenja do punoljetnosti.
Po njemu osnovni cilj plana biva privući pohlepne roditelje novcem da imaju djecu. Iz ekonomske perspektive njegov plan ima smisao, ali mi ne smijemo zaboraviti perspektivu naših režima. Riječ je o režimima koji tvrde da u cilju zaustavljanja globalnog zagrijavanja trebamo imati što manje djece. To predstavlja samo prvi dio problema dok drugi predstavlja od kuda će doći novac za to ?
Drugi demografski plan, prijedlog koji ima neku svoju logiku govori o porezu na one koji nemaju djece. Taj plan predložen od britanskog demografa Paula Morlanda biva medijski kritiziran kao fašistički pa…
Nakon tih planova, prijedloga koji nisu prihvaćeni, koji nemaju šanse biti prihvaćeni spominjemo one koji su postali realnost. Problem s njima biva da su njihovi tvorci zarobljeni u modernom zapadnom financijskom mentalitetu pa su stoga neuspješni.
Najpoznatiji stvarni projekt demografske obnove je sigurno onaj Mađarski. Mađarska je 2019 godine donijela plan demografske obnove koji se temelji na porezima i državnim subvencijama.
U skladu s tim planom žene koje rode 4 ili više djece su doživotno oslobođene plaćanja poreza,a ujedno će dobiti državne subvencije za kupovinu velikog automobila. Istovremeno obitelji s dvoje djece dobivaju državni kredit za kupovinu kuća koji se briše u slučaju ako dobiju treće djete.
Danas se govori da je taj mađarski plan doživio neuspjeh. Da li je to istina ili ne biva teško zaključiti ako uzmemo u obzir događaje u 3 posljednje godine i njihov negativni psihološki utjecaj.
Bez obzira na to mi se slažemo s kritičarima smatrajući da Mađarski plan demografske obnove nikada nije imao šansu. On nije imao šansu jer mi živimo u konzumerskom društvu gdje svi očekujemo financijsku nagradu za svoj trud. Isto tako svi očekujemo da ćemo s nagradom moći raditi što želimo, a ne da će država odlučivati o tome.
Zbog toga je plan koji predlaže Robin Hanson puno bolji nego svi drugi prijedlozi i pokušaji. On zaslužuje pravo na testiranje do kojega smo uvjereni da neće doći jer je protivan temeljnim postavkama zapadnih režima.